To je bio dio studije kojom se pokušalo otkriti kako ljudski mozak obrađuje zvukove i što je drukčije kod ljudi koji haluciniraju i u svojim glavama čuju “tuđe” glasove.

Sad je dr. Pavo Orepić otišao korak dalje i sa svojim timom istraživao kako uopće dolazi do auditorno-verbalnih halucinacija kod osoba koje inače ne haluciniraju.

U studiji objavljenoj u časopisu Psychological Medicine znanstvenici su objasnili kako su auditivno-verbalne halucinacije jedan od najčešćih psiholoških simptoma čiji su uzroci i dalje prilično nepoznati. Dvije glavne teorije smatraju da do takvih halucinacija dolazi zbog nedostataka u samonadzoru ili pak kao rezultat podražaja kod osobe koje imaju snažne reakcije na vanjske podražaje, piše Zimo.

Kako bi testirali te teorije, dr. Orepić i njegov tim razvili su robotsku proceduru koja može inducirati smetnje samonadzora. U prijevodu, osmislili su robotski uređaj koji nakon pritiska gumba lagano bocka ispitanika, dok mu se u pozadini puštaju određeni zvukovi, među ostalim i različiti glasovi, pa i njegov vlastiti.

Pokazali su da je takav postupak doveo do fenomena sličnog auditivno-verbalnim halucinacijama kod zdravih pojedinaca. Ispitanici su češće prijavljivali da čuju glasove kad je postojala zadrška između pritiska na gumb i bockanja, nego kad takve zadrške nije bilo. Također, u ranijoj studiji otkrili su da će ljudi koji su prijavljivali da osjećaju prisutnost druge osobe (iako se radilo isto o laganom bockanju ili izostanku istog) češće prijaviti da su čuli glas kojeg nije bilo.

Zaključili su kako se izvorište halucinacija vjerojatno skriva u načinu na koji mozak obrađuje kontradiktorne signale iz okoliša.

Svi mi haluciniramo – s vremena na vrijeme. Na primjer kad ste umorni, više ćete halucinirati, a neki su ljudi i skloniji tome, objasnio je za New York Times, koji je već ranije pisao o njemu i njegovu znanstvenom radu, dr. Orepić.

Rezultati ovih studija podržavaju ideju da halucinacije mogu nastati zbog poteškoća u prepoznavanju vlastitih postupaka, ali i zbog očekivanja određenog ishoda, pojašnjava dr. Orepić.

Pokazali smo da različite vrste senzomotorne stimulacije mogu selektivno izazvati lažne glasovne percepcije i da stimulacije koje induciraju osjećaje povezane s prisutnošću “druge” osobe dovode do većeg broja lažnih prijava ‘drugog’ glasa, učinka koji smo dodatno povezali sa sklonošću zabludama. Osim novosti i važnog metodološkog utjecaja, ovi rezultati bacaju novo svjetlo na fenomenologiju AVH-a jer pružaju eksperimentalnu potporu za oba istaknuta, iako naizgled suprotstavljena tumačenja – prikazujući AVH kao hibrid između nedostataka u samonadzoru i hiperpreciznih prethodnih iskustava, ističu autori u zaključku studije, prenosi N1.