Sopranosi su, ako je vjerovati New York Timesu, u Americi ponovno postali hit za vrijeme pandemije kada je gledanost serije naglo skočila, i to mahom među mlađom publikom. Nemam pojma zašto su se mladi Ameri navukli na Sopranose, ali meni je nekoliko prijatelja koji su ajmo reći relevantni kada su u pitanju serije, uporno preporučivalo Sopranose. 

- To moraš - rekli su seriofili.

A što se mora nije teško (mrzim tu izreku jer zapravo uopće nije tako, masu stvari koje moramo su baš teške) i tako sam na ljeto, kada mi je nestalo ideja što gledati, počela sa Sopranosima. Prekjučer sam došla do kraja. U nastavku teksta slijede spojleri. 

Prva epizoda s patkama i bazenom me odmah kupila. Tu na početku dok Tony svojoj psihijatrici priča o fascinaciji patkama koje su mu došle u vrt valjda još mislimo da ima nade za njega, baš kao što to tada misli i njegova psihijatrica, ali kako serija odmiče vidimo da glavni lik često više empatije gaji prema životinjama nego ljudima. Ali na kraju, pa čak i kad zbog jedne životinje, konja, golim rukama zadavi prijatelja, Ralpha (legendarna scena u kuhinji), ipak ne mrzimo Tonyja. Dapače, često s njim i suosjećamo. To je zato što u scenariju nema nekog nepotrebnog moraliziranja. Glavni lik, a i svi oko njega su mahom kriminalci, a posljedice njihovih djela odnosno nedjela svako malo isplivaju na površinu i baš od tih trenutaka kada isplivaju složene su najbolje scene u seriji.

Tony Soprano savršeno je razrađen glavni lik, antiheroj kojeg volite, a pokojni James Gandolfini savršeno ga je utjelovio. Zapravo, Sopranosi su serija s cijelim asortimanom odlično razrađenih likova. Ama baš nitko nije savršen i s gotovo svima u nekom trenutku možete suosjećati, a u sljedećem istog lika mrzite. Ipak, Tony nosi seriju, kao što bi valjda glavni glumac i trebao. I sve koji Tony takne postaju na neki način dio tog iskvarenog miljea. Čak i doktorica Melfi, jer zapravo cijelo vrijeme jako dobro zna čime se to njezin pacijent bavi i koliko su mu ruke krvave, ali ustraje na liječenju za koje se na kraju serije uspostavi da je napravilo više zla nego koristi. Pa čak i Tonyjeva kćer, Meadow, za koju nam se dobar dio serije čini da ima moralni kompas i da joj je se sve čime joj se otac bavi gadi. Jedan od jačih trenutaka zadnje sezone serije je Tonyjev razočarani pogled kada mu kćer prizna da je odustala od studija medicine i odabrala karijeru odvjetnice jer joj je bilo teško gledati kako joj oca policija i FBI tretiraju ‘samo zato jer su Talijani’. Tony je tu razočaran jer se nadao da će mu kćer biti doktorica, a onda shvati da je zapravo on kriv što nije. To je nekako taj pravi Sopranos moment serije kada sve sjeda na svoje pravo mjesto i kada vidimo da je Meadow na kraju ipak ‘samo’ tatina kćer. 

Nije teško ni povući paralelu od obitelji Soprano do tipične hrvatske obitelji. Imamo oca hranitelja koji skrbi za obitelj i nikome nije presudno odakle i kako skrbi. Bitno da je hrana na stolu, a na stolu je kroz cijelu seriju hrpetina hrane. Pogotovo na sprovodima. Baš kao kod nas u Dalmaciji. Netko umre, ožalošćeni zaposjednu kući obitelji pokojnog i goste se kao da sutra ne postoji. 

Onda imamo Carmelu kao požrtvovnu majku kojoj su djeca ispala sušta suprotnost i vječito pitanje nad glavom roditelja ‘gdje li smo samo pogriješili’. Onda Carmela kao žena koja trpi i šuti. Iako je pametna i sposobna i iako cijelo vrijeme zna da je muž vara, ona trpi i šuti, jer… što će svijet reći i što će ona ako se stvarno rastanu. Ali ona ne zna za drukčiji život. Za nju, skupocjeno odjevenu kućanicu u dobroj formi sa strašću prema uređenju interijera, na žalost nema alternative. 

Jest da joj u jednom trenutku prekipi pa izbaci supruga iz kuće i ja sam tu zdušno navijala za nju, iako sam, kao i ostatak gledatelja, savršeno dobro znala da je samo pitanje vremena kada će ga primiti nazad. Talijanima je ipak familija svetinja. 

Pa problematični tinejdžeri. Imamo dakle kćer Meadow, škola joj ide super. Vrlo rano shvaća čime joj se ćaća zapravo bavi, ali pametna je pa zna da ne smije ispitivati previše. Kod nje sam navijala za šansu da se posve odvoji od familije i živi svoj zaseban život, no i ona na kraju ostaje unutar mafijaške obitelji, sparena sa sinom Tonyjevog ‘poslovnog’ partnera. Lako za to, meni je osobno najveće razočaranje što na kraju saznajemo da nikada nije ovladala vještinom bočnog parkiranja. 

Užu Sopranos obitelj čini i njen najmlađi član, sin A.J., odnosno Anthony junior. I mali nije nimalo na ćaću što mu ćaća teško prašta pa cijelu seriju slušamo kako priča da bi mu sin trebao očvrsnuti. No, kada A.J. odluči ići u Afganistan, Tony posve mijenja diskurs o očvršćivanju i sam nalazi sinu posao. Naravno, preko svojih ‘poslovnih’ partnera. I na kraju kada A.J. sjeda u svoj novi BMW, posve nas napušta osjećaj empatije prema malom depresivcu za kojeg znamo da u zadanim obiteljskim, ali i društvenim te kulturološkim okolnostima nije ni mogao ispasti puno drukčiji. Samo par epizoda unazad otac ga je izvlačio iz bazena u kojem je plutao s vezanom ciglom za nogu. Još jedna brutalna i itekako impresivna scena tijekom koje vam dođe da se smijete malom idiotu koji se ni ubiti ne zna kako sada i plačete jer je potpuno izgubljen slučaj.

I nakon svega, odnosno prije od svega, mater. Livija. Mater koja je pokušala ubiti vlastitog sina, glavni uzrok svih Tonyjevih poremećaja. Lik upakiran u oku nimalo ugodno biće, namrgođeno u svakoj sceni. Zla Livija. Žalimo li je kada umre i mrzimo li je stvarno ili čak i za nju nalazimo trunke razumijevanja i empatije? Jer to je mater koja je odgojila troje djece u očajnim uvjetima i izlazila na kraj s poremećenim ocem kriminalcem. Ista stvar valjda cijelo vrijeme muči i Tonyja. Želi je mrziti, bilo bi mu lakše, ali ipak mu je mater, familija… 

- Dobro je biti u nečemu ispočetka. Ja sam na to zakasnio, ali u posljednje vrijeme imam osjećaj da sam na došao na kraj. Najbolje je prošlo - priča Tony na prvoj seansi kod svoje psihijatrice, nakon što se onesvijesti dok radi roštilj u dvorištu.

Bilo kako bilo, život je prekratak da bi propustili Sopranose, seriju koja ima sve: dramu, humor, ljubavne prevrate, sex, poroke, komplicirane obiteljske odnose...Ako seriju niste pogledali, sretni ste jer najbolje za vas nije prošlo, 78,8 sati čiste virtualne uživancije je pred vama.

P. S. Ne mogu ne spomenuti da su Sopranosi jedna od rijetkih meni dragih serija sa savršenim krajem. Jedan po jedan Sopranos sjeda za stol u klasičnom američkom restoranu, a baš svatko tko uđe unutra krajnje je sumnjiv, spreman da izvadi pištolj i zapuca dok familija naručuje onion rings.