Uvijek to tako valjda biva. Krene se s grčem u želucu i nemirom u prsima, no nakon nekog vremena misli se odmaknu od zajedničkog fokusa pa između dva kombija, koja su krenula prema ukrajinskoj granici, krene zbijanje šala u WhatsApp grupi. Ljudi se opuste kao i na povratku s nečijeg sprovoda, kada tugu zamijeni smijeh u obližnjem kafiću. Život brzo i okrutno krene dalje.

Ali život je ovoga puta, okrutan kakav već zna biti, odlučio stati na kraj opuštenoj vožnji. U poruci koju smo dobili pisalo je da ukrajinska obitelj po koju smo krenuli u Rumunjsku nije uspjela prijeći granicu. S njima je 18-godišnji sin. Njega ne puštaju, a oni bez njega ne žele. U WhatsApp grupi poruke su se uozbiljile, u kombijima se fokus vratio na surovu stvarnost prema kojoj idemo.

U kombijima MNK Murter, koji su krenuli u nedjelju poslijepodne, nalaze se načelnik općine Murter-Kornati Toni Turčinov, ekološki aktivist i županijski vijećnik Goran Šimić, prometno-komunalni redar iz Murtera Marko Kalik, reporter ŠibenikIN-a i deseci kutija humanitarne pomoći skupljene u Murteru proteklih dana. Troškove puta donacijama su pokrile općine Tisno, Pirovac i Tribunj, grad Vodice te pojedini lokalni gospodarstvenici.

Potrepštine idu na slovački granični prijelaz Vyšné Nemecké, a potom se na povratku kupi obitelj koja je već ušla u Mađarsku i ide u Paklenicu te obitelj s rumunjske granice koji imaju dogovoren dolazak na otok Prvić. To je bio plan, a planovi se, kako smo se uskoro uvjerili, mijenjaju poput čarapa. Rumunjska je, dakle, vjerojatno otpala.

Ukrcavanje u bus na prijelazu Vyšné Nemecké:

Tisuću kilometara kasnije, idućeg jutra, na prijelazu Vyšné Nemecké, okruženom nepreglednim obrađenim njivama, ostvarili smo prvi kontakt. I to sa slovačkim vojnikom koji nam je rukom prekrio mobitel.

- No photo!

Jer, naravno, instinktivno smo, nakon cjelonoćne vožnje i nekoliko nedovoljno prospavanih sati u Košicama, poželjeli fotografirati ukrajinski teritorij. Granični prijelazi ne smiju se fotografirati ni inače, u to se ovaj reporter na teži način uvjerio na Strmici kada nije bilo samo "no photo", nego "nećeš ući u Bosnu, a još ćemo te i uhapsiti". Prijelaz u Slovačkoj fotografirali smo iz daljine.

Nema kaosa, nema nereda. Nema ni navale izbjeglica. Organizacija očito dobro funkcionira.

- Danas je vjerojatno najlakši dan od početka izbjegličke krize - priča nam volonterka Crvenog križa iz Londona.

- Ovdje preko tjedna ulazi oko 14 tisuća ljudi dnevno u prosjeku. Tijekom vikenda oko pet tisuća. Evo, ponedjeljak je, i ušlo ih je zasad nekoliko stotina.

Ulaze u Slovačku u grupicama svakih nekoliko minuta. Iz smjera Užgoroda, najbližeg grada s ukrajinske strane. Vidimo slovačke vojnike kako im uzimaju kofere i pomažu oko djece ili ljubimaca. S lica im ne možemo razaznati nikakvu emociju, putovali su do granice satima ili danima, umor je zamijenio stres, strah i neizvjesnost. Prolaze kroz improviziranu ulicu omeđenu štandovima s odjećom, hranom, dječjim i higijenskim potrepštinama. Tu je i šator s pravoslavnom kapelicom. Mogu uzeti što hoće, uglavnom ne uzimaju ništa. Idu prema autobusima parkiranima u neposrednoj blizini granice.

- Znate li gdje ćete? - pitamo djevojku sa psom u naručju, koje je taman zakoračila u bus.

- U prihvatilište, tamo čekamo prijatelje. Pa ćemo prema Austriji.

- Najbliže prihvatilište je u gradu Michalovce, dvadeset minuta vožnje - to nam kažu volonteri Grčke katoličke eparhije iz Košica, koji stoje ispred autobusa i objašnjavaju pristiglim Ukrajincima gdje vozi koji bus.

Prihvatilište u slovačkom gradu Michalovce:

Tamo ćemo i mi, nakon što ispraznimo jedan kombi tu uz granicu. Irkinja iz Crvenog križa savjetuje nam da ostatak prikupljene pomoći ostavimo u kampu u Michalovcu i provjerimo tamo treba li nekome prijevoz do Hrvatske ili Mađarske. Kad je već otpala Rumunjska, da se ne vraćamo poluprazni.

Međutim, ne ide to baš tako. Prihvatni centar za izbjeglice u gradu Michalovce smješten je uz dvoranu hokejaškog kluba Dukla, tim poznat iz kladionice. Na raspolaganju imaju ogromne šatore s krevetima, psihološku pomoć, svu silu raznih potrepština skupljenih sa svih strana Europe, kao i cijeli jedan šator s hranom i svim ostalim za pse i mačke. Nekoliko TV-ekipa je tu. Puno policije. Postoji i info-pult gdje se prijavljuju svi koji dođu s autima i kombijima za daljnji transfer izbjeglica.

A ne ide to baš, dakle, tako jer ljudi neće bilo kome ući u kombi. Kruže priče o kojekakvim sumnjivim tipovima, ratnim lešinarima i kriminalcima, koji su patnje tih ljudi spremni pretvoriti u još veći užas. Trgovina ljudima, ljudskim organima i slični horor scenariji. U ljude se uvukao dodatni strah, nepovjerljivi su. Jedini način da ih ukrcate i prevezete jest da se na društvenim mrežama povežete s nekom od udruga i organizacija te dobijete imena izbjeglica i njihovu lokaciju. Oni također dobiju vaše ime i tek kad se svi međusobno identificirate, pristat će da ih povezete.

U Michalovcu nitko nije htio s nama, uglavnom pod izlikom da većina njih želi u Austriju ili Njemačku. U međuvremenu smo od jedne od udruga dobili ime i prezime djevojke koja će sutradan prijeći iz Ukrajine u Mađarsku, a preostaje nam se naći i s onom obitelji koja je već došla do Budimpešte i čekaju nas da ih prebacimo do Paklenice. Od obitelji čijeg sina ne puštaju u Rumunjsku i dalje nemamo nikakve nove informacije.

Elizabeth, koja je inzistirala da je zovemo Elena, susreli smo sutradan u Beregsuranyju, selu na granici Mađarske i Ukrajine. Siromašno selo, gdje su kuće u blagom stanju raspadanja i gdje nitko ne zna nijednu riječ engleskog, preplavili su izraelski volonteri iz humanitarne organizacije One MiddleEast Agency. Prepoznatljivi su po bijelo crnim uniformama. Dok smo se pokušavali naći s Elenom, upoznali smo Jakoba, Izraelca u ranim tridesetima.

- Idemo tamo gdje je ljudima potrebna pomoć. Nije uopće bitno kakva je kriza u pitanju. Ovdje smo zadnjih nekoliko dana, brinemo se dobro o Ukrajincima - kaže.

I u Beregsuranyju slične scene kao i u Vyšné Nemeckéu, šatori sa svim potrebnim stvarima i službama. Kombiji s ukrajinskim tablicama neprestano dolaze i ukrcavaju ljude. Eleni smo javili da smo ispred pošte, naivno vjerujući da ona zna gdje je pošta u Beregsuranyju. Ipak, uspjela nas je naći. Ima 25 godina i završila je Veterinarski faks u Kijevu. Počela je i raditi u struci. Prema Mađarskoj je krenula iz Žitomira, gdje joj živi baka. Trebalo joj je 24 sata putovanja taksijem, vlakom i busom. Izgledala je iznenađujuće svježe za razliku od nas koji smo ipak uhvatili nekoliko sati sna noć prije u mađarskom gradu Nyiregyhazi. Da je stres učinio svoje vidjelo se po e-cigareti koja joj je stalno u ruci. Nervozna je, odveli smo je na kavu.

- Baka je ostala u Žitomiru, nije htjela napustiti kuću. Tamo nije još bilo bombardiranja, ali u tom gradu je velika baza ukrajinske vojske pa svi strahuju da smo mi sljedeći. Svaku noć su nas prelijetale rakete koje su išle prema Kijevu - priča nam.

Ima strica u Kutini, tamo je vozimo. Došla je na granicu s dva prijatelja, oni idu u Španjolsku, većina ostalih njezinih poznanika već je u Poljskoj.

Elizabeth, 25-godišnja izbjeglica iz Žitomira:

Dok ulazimo u kombi i idemo prema Budimpešti, govori nam ono što već tjednima govori i cijeli svijet:

- Nestvarno je da se ovo događa u 21. stoljeću - te dodaje: - Prvog dana se činilo da će nas Rusi pregaziti, ali naša vojska pokazala se čudesnom.

Na cesti prema idućoj destinaciji saznajemo da odlazak u Rumunjsku definitivno otpada, a iz prethodnih razgovora s raznim volonterima na granicama saznali smo da za tu obitelj postoji samo jedan način da sina izvedu iz zemlje: novac! Ostavilo je to gorak okus, no mentalnu situaciju je popravila činjenica da se koordinacijom iz kombija uspješno riješio jedan drugi problem - na molbu jednog šibenskog pomorca pronađen je smještaj u Grebaštici i u Šibeniku za obitelji dva ukrajinska pomorca koji su trenutačno na brodu. Njihove žene i djeca krenule su iz Italije prema Dalmaciji.

- Koji je od vas Toni? - pitala je Kateryna, IT stručnjakinja u kasnim tridesetima iz Kijeva čiju smo obitelj locirali u Szazhalombatti, predgrađu Budimpešte.

Kad se uvjerila da naša imena odgovaraju onima koje je imala zapisane u mobitelu, laknulo joj je. Nju, njezinu 12-godišnju kći Jaroslavu, majku Galinu i oca Volodimira na dva je dana primio njezin kolega iz Budimpešte, rade za istu tvrtku i nije mislila da će ga ikad uživo upoznati. Drugi kolega, Splićanin, rezervirao joj je kućicu u kampu u Paklenici. Suprug i brat su ostali u Ukrajini.

- Moj suprug je bio prvak Ukrajine u streljaštvu, vojska ga je sad angažirala da mlade novake uči baratati puškom - govori nam dok u kombi smješta i mačku po imenu Baksyk ili tako nekako.

Roditelje je, kaže, jedva nagovorila da odu iz zemlje. Oni su iz Irpina, danima su bili u podrumu bez struje. Bili su spremni tu i umrijeti.

- Ja ću nastaviti raditi za svoju kompaniju, plaćat ću smještaj u Paklenici. Ne želim ništa besplatno, ne želim biti Hrvatskoj na teret.

Željela je platiti i ovaj prijevoz kombijem, to naravno nije dolazilo u obzir. Ali zato su na prvoj benzinskoj crpki po ulasku u Hrvatskoj dobili besplatni hot dog i vodu. Djelatnik iz Varaždina nije želio čuti za novac.

Obitelj IT-jevke Kateryne ulazi u kombi:

U Paklenicu smo stigli oko ponoć.

- Moja majka je cijelim putem pričala o ratu, kad je ugledala more i kad je shvatila da smo smješteni nekoliko metara od plaže, prvi put se razveselila od početka rata. Konačno su joj se misli prebacile na nešto drugo, pa makar na nekoliko minuta - šapnula nam je Kateryna.

Njezin otac je u međuvremenu, slušajući Hrvatski radio 2 u kombiju, shvatio da se "dobra večer" kaže isto na hrvatskom i ukrajinskom.

- Dobra večer - stisnuo nam je ruku na rastanku.

- Hvala vama i cijeloj hrvatskoj naciji – rekla nam je njegova supruga Galina na kombinaciji ukrajinskog i engleskog.

Toni i Goran su nam se s drugim kombijem pridružili, odveli su Elizabeth u Kutinu i došli do Paklenice.

- Zagrlila nas je i rekla da smo njezini heroji. Sad se možemo vratiti doma našim problemima za koje samo mislimo da su problermi – dao nam je Toni idealnu rečenicu za kraj.