Zapravo, većina onih - većina nas - koji su tome prisustvovali nisu bili ni svjesni kontroverze. Osvijestili smo je tek dan, dva kasnije kad smo počeli čitati komentare ispod fotogalerija i izvještaja sa šibenskog dočeka po portalima. Količina hejta koji post festum prosipaju oni stručnjaci i stručljaci koji se dočeku uglavnom nisu ni približili, gotovo da je premašila količinu hajpa koja je gradom i državom vladala danima uoči koncerta.

I što sad? Gorepotpisani autor, cijepljen od standardnog poimanja lokalpatriotizma, s automatskim i počesto predrasudnim oprezom ili otporom prema svemu što se događa pod organizacijom i blagoslovom bilo koje gradske vlasti, i s ne baš visokim mišljenjem o solo karijeri Róisín Murphy, mora stati na stranu potonjih. Jer je bio i vidio.

Ko je ta? Nije sramota ne znati tko je Róisín Murphy, nije baš da je to stvar opće kulture. Sramota je - dobro ajd, nije sramota nego je glupo - dakle, glupo je javno se po društvenim mrežama hvaliti neznanjem. Proguglaš pa saznaš da znaš barem dva njezina hita još s kraja devedesetih, dok je bila dio irsko-engleskog dua Moloko. Za one koje žele znati više, moloko je na ruskom mlijeko, a ime benda je zapravo referenca na knjigu i film "Paklena naranča". Nebitno. Onda, tko je ta Róisín Murphy? Ukratko, irska electropop glazbenica zbog koje u Šibeniku nije bilo slobodne sobe za iznajmiti.

Pjevala je na playback? Ovo sad ipak izlazi iz rubrike "glupo je" i ulazi u kategoriju "sramota je". Róisín Murhpy nastupila je uz matricu. Znači, nasnimljenu glazbenu podlogu. Playback bi značio da je Róisín samo otvarala usta, a ne i pjevala. A pjevala je, brate. Pjevala je uz matricu. Kao netko tko i dalje gaji old school odnos prema koncertima u kojem je bend "svetinja", ovaj autor u ovakvom novogodišnjem konceptu, gdje su u prvom planu electro i dance ritmovi, zbilja ne vidi nikakav problem u matrici. Uz binu i light koji su dizajnirani dojmljivo i "nabrijano", beat puštan s matrice i spektakularna pojava Róisín Murphy na pozornici, nisu bili nikakav problem. Dapače. Zašto nije došla s bendom, ne znam, vjerojatno je to bila skuplja varijanta.

Nije bilo komunikacije. Je, znam. Fali nam to još od vremena kad je na Poljani bio novogodišnji šator s čijeg je stropa kapao kondenzat. "Ajmo rukeee", "jesmo živi?!", "Jel vam dobrooo??", "ajmo Šibeniiik!!". Nije se lako riješiti starih navika, ali Róisín je očito prekul za takve stvari. Postoje svjedoci koji se kunu da je rekla "helou" pa čak i "hepi nju jer", ali u to nismo sigurni. A definitivno je izostalo ono što Hrvati najviše vole, ono kad im se strani glazbenici obraćaju na hrvatskom. "Dobrou vechjer Kroejša". Srećom, Róisín je bila prekul za to.

Sat vremena. Neki će čak navlačiti na 43 ili 50 minuta. Prekratak koncert? To je opet stvar mentaliteta. Ovdje se naviknulo na razvlačenje; četiri sata Balaševića, šest sati Fenixa... Róisín Murphy odradila je ono što bismo nazvali standardnim festivalskim ili klupskim nastupom po zapadnoeuropskim mjerilima. Bilo je prekratko? Da, i nama je, zato jer je provod bio vrhunski pa nam je bilo žao.

Zapravo, jedini problem pojavio se poslije koncerta kada je masa ljudi, bez ulaznica za Tunel ili Azimut, ostala uz šankove ispod katedrale bez ikakve muzike iz zvučnika.

P.S.

Budući da nam je šibenski haiku majstor Aljoša Vuković prvog dana 2023. godine poklonio svoju zadnju knjigu, evo jedan prigodni:

Silvestarska noć -

nedovoljno zvijezda

za sve nove želje