Dajući pregled razvoja javnog bilježništva u europskom kontekstu, od njegovih početaka u Rimskom Carstvu pa do najznačajnijeg razdoblja u njegovu razvoju periodu 13. stoljeća, ona je istaknula važnost srednjovjekovnih bilježničkih zapisa kao historiografskog izvora iz kojih se može bolje rekonstruirati život u srednjovjekovnim dalmatinskim komunama.

Naime, većina bilježničkih zapisa dalmatinskih srednjovjekovnih komuna na istočnoj obali Jadrana sačuvana je u raznim arhivima. Tu je nažalost Skradin iznimka jer za razdoblje srednjega vijeka nisu sačuvani spisi općine ni kaptola kao i spisi samih skradinskih bilježnika, nego je sačuvano svega nekoliko izdanih isprava.

No, unatoč tome, dr. Grbavac je istaknula nekoliko specifičnosti skradinskog bilježništva. Ponajprije kuriozitet da je Skradin imao profesionalnog javnog bilježnika već 1311. odnosno tri godine prije nego li se on spominje u šibenskoj komuni. Zatim, u skradinskoj komuni u srednjem vijeku djelovao je i bilježnik koji je potjecao i pobliže nedefiniranog područja južne Njemačke (Albertus Allemanicus), što je jedini zabilježeni slučaj da tu službu obavlja Nijemac jer su u drugim dalmatinskim gradovima bilježnici kroz cijelo razdoblje srednjeg vijeka bili Talijani.

Činjenica je najvjerojatnije vezana uz vladavinu dvojice najmoćnijih knezova Bribirskih, Pavla I. i njegovog sina Mladena II. I njihove povezanosti s Nijemcima. Isto tako u Skradinu su u razdoblju 14. stoljeća bilježničku službu za razliku od ostalih gradova obavljali domaći ljudi i pripadnici klera što ga također čini atipičnim u odnosu na ostale onodobne dalmatinske komune, što je najvjerojatnije vezano uz činjenicu da je razvoj javnog bilježništva na području Skradina bio u tijesnoj vezi s a skradinskom biskupijom koja je predstavljala jako administrativno i kulturno žarište, kao i skradinskim kaptolom koji je kao locus credibilis poticao bilježničku djelatnost pripadnika klera.

Predavanje je bilo dobro posjećeno i izazvalo je vrlo živ interes nazočne publike.