Marko Rajčić rođen je u Dubravicama kraj Šibenika  23. srpnja 1948. Poznat po nadimku Drago te činu brigadnog generala Hrvatske vojske. Roditelji Marka Rajčića, otac Mate i majka Zorka (rođ. Grozdanić), potječu iz dubravičke seljačke obitelji, piše Maxportal.

Osnovnoškolsko obrazovanje završio je u Dubravicama u razdoblju od 1954. – 1962. godine. Srednju školu je nastavio pohađati u Šibeniku u Metalurško- tehnološkoj školi, metalski smjer kojega uspješno završava 1966. godine.

Diplomu V. stupnja stručne spreme metalske struke stječe u razdoblju od 1985.- 1987. godine u “Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje” u Šibeniku.

Potom se zapošljava u Brodogradilištu Split, gdje radi od 19. rujna 1966. do 31. listopada 1973. godine. Tijekom rada u Brodogradilištu služio je vojni rok od 29. rujna 1967. do 13. veljače 1969. u Benkovcu. Tijekom služenja vojnog roka završio je Kurs za desetara (1968.) i promaknut je u vodnika artiljerije (1969.).

Od 6. svibnja 1974. do 31. ožujka 1978. zaposlen je u poduzeću ATM u Zagrebu, preko kojeg odlazi na privremeni rad u Mönchengladbach, SR Njemačka, u tvrtku “Albert Senpl”. Krajem ožujka 1978. godine vraća se u rodne Dubravice, a krajem iste godine zapošljava se u Tvornici lakih metala “Boris Kidrič” (TLM) u Šibeniku, gdje radi od 19. prosinca 1978. do 31. ožujka 1993., kad prelazi u djelatnu vojnu službu.

Tijekom rada u TLM-u dodatno se školuje i završava V. stupanj Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje u Šibeniku, za zanimanje strojobravar (1987.).

Dana 22. kolovoza 1990. godine, na temelju Odluke predsjednika Republike o uvođenju mjera pripravnosti te u skladu s Planom fizičkog osiguranja odgovornih osoba, vitalnih objekata i postrojenja TLM-a, preuzima dužnost zapovjednika voda u Satniji za fizičko osiguranje TLM-a.

Karijeru u MORH-u započeo je kao dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik 113 brigade Šibenik od 1991. – 1992. godine nakon čega mijenja postavljenja sukladno dužnostima: pripadnik “Južno bojište” 1992. – 1993. godine, Zapovjedništvo zbornog područja Split 1993. – 1996. godine, Ministarstvo obrane Zagreb, Glavni inspektorat obrane, inspekcija spremnosti Oružanih snaga od 1996. – 2003. godine.

U djelatnu vojnu službu primljen je 1. travnja 1993. godine. Čin pričuvnog bojnika dodijeljen mu je 4. svibnja 1992., a u čin pričuvnog pukovnika promaknut je 29. prosinca 1992. godine. Potom je 14. rujna 1993. preveden u čin djelatnog pukovnika. U čin brigadira topništva promaknut je 2. lipnja 1994., a u čin stožernog brigadira 25. rujna 1995. godine.

Obnašao je dužnost pomoćnika glavnog inspektora za bojnu spremnost OSRH. Godine 1992. promaknut je u čin bojnika, 1993. pukovnika, 1994. brigadira, a 1995. stožernog brigadira.

Umirovljen je 14. ožujka 2003. u činu stožernog brigadira. U skladu s odredbama Zakona o službi u OSRH („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02 i 175/03) s danom 1. siječnja 2004. iz čina stožernog brigadira preveden u čin brigadira topništva.

Temeljem izmjena i dopuna Zakona o službi u OSRH („Narodne novine“, broj 30/18)  iz čina brigadira topništva preveden je čin brigadnog generala 7. travnja 2018. godine.

Dobio je Pohvalu predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, Pohvalu ministra obrane Gojka Šuška, Pohvalu načelnika Glavnog stožera OSRH generala Janka Bobetka, Pohvalu načelnika Glavnog stožera OSRH Zvonimira Červenka.

Dobio je Medalju Ljeto ‘95, Oluja i Iznimni pothvat za junački čin, Red hrvatskog pletera, Red hrvatskog trolista, Red bana Jelačića, Red Nikole Šubića Zrinskog.

Nakon umirovljenja, od 2003. godine vraća se živjeti u rodne Dubravice. Bio je aktivan u društveno-političkom životu Šibensko-kninske županije kao vijećnik u Županijskoj skupštini i vijećnik u Gradskom vijeću grada Skradina.

Obiteljske prilike: otac Mate (1922), službenik; majka Zorka (rođena Grozdanić, 1929.), kućanica. Ima dvije sestre: Ljiljanu (1949.) i Zdenku (1956.), te brata Jordana (1951.) U braku s Darinkom ima sina Matu (1975.), strojarskog tehničara – sudionika Domovinskog rata, i kći Anu Katarinu (1977.), diplomiranu učiteljicu.

Na suđenju u Haagu svjedočio je u procesu Anti Gotovini nakog čega mu se general Gotovina pismeno zahvalio.