- Odrasla sam i živjela u Zagrebu do svoje 39. godine. Nakon gimnazije upisala sam studij psihologije jer su me ljudi, njihove emocije, odnosi i razno razni drugi koncepti svojstveni ljudima oduvijek fascinirali. Godinama sam radila u javnom sektoru u struci, na području profesionalnog usmjeravanja i razvoja karijere. Paralelno s tim, sa željom da pomognem ljudima koji imaju psihološke teškoće, a i da bolje razumijem sebe i svoje psihološke procese i stanja, upisala sam poslijediplomsku edukaciju iz kognitivno bihevioralne terapije. Trenutno sam na završnom stupnju te edukacije, a individualna savjetovanja klijenata provodim pod supervizijom.  Posljednjih pet godina živim s obitelji na otoku Zlarinu. Odluka o prelasku iz metropole na otok nije došla odjednom, suprug, porijeklom Zlarinjanin, i ja dugo smo je vagali i donosili. U jednom trenu smo presjekli i odlučili isprobati kako je to živjeti na otoku, u svakodnevnom suživotu s prirodom – priča nam Katarina.

Otočki život je specifičan, daleko su od kopna, duge zime, a sasvim sigurno je to veliki izazov nekome tko je došao iz velegrada. Koliko je bilo teško naviknuti se na život na otoku, pitamo je.

- Često me pitaju ljudi kada shvate da sam na Zlarinu – a živite li tamo i zimi? Da, živim. I zimi. Neki elementi otočkog života ne zahtijevaju nikakvu prilagodbu – naprotiv – osjećaš se kao da si konačno došao doma – mir, priroda, poznatost, spremnost ljudi na pomoć... Neki elementi otočkog života zahtijevaju konstantnu prilagodbu i fleksibilnost, a često izazivaju i frustraciju i zahtijevaju dodatne kapacitete da bismo ih prevladali – nedovoljno česte brodske linije jedna je od najvećih teškoća. Mogla bih i o pustim zimama, nepostojanju usluga, svakodnevnom nošenju tona stvari iz Šibenika, ali neću. Ali upravo ta izdvojenost od kopna, peripetije s brodskim linijama i druge specifičnosti otočkog života, pogurali su moju želju da krenem vlastitim putem. Tako sam prije malo više od pola godine odlučila krenuti u poduzetništvo, i u djelo pretočiti ono o čemu sam godinama maštala - imati slobodu kreirati vlastiti posao u skladu sa svojim vrijednostima, interesima, znanjima i pogledima na život.  Moj obrt Tinel objedinjuje moje dvije ljubavi – umjetnost i ljude – otkriva nam.

Kada ne radi nakit, provodi psihološka savjetovanja i bavi se psiho-edukacijom, za sada je to bilo online, no od jeseni će biti i uživo u njezinom prostoru u centru Šibenika. Najdraže teme za rad su joj one u kojima i sama ima najviše bitki, a to su anksioznost i razni strahovi, donošenje odluka i profesionalni odnosno karijerni put. 

- Iako radim naizgled nespojive djelatnosti, baveći se i jednom i drugom profesijom vidim sve više poveznica između psihološkog zdravlja i kreativnog izražavanja. U daljnjem radu mi je namjera još više povezati umjetnost i psihologiju i istražiti te osmisliti forme koje će biti od koristi ljudima u njihovom nošenju sa životnim izazovima.  Od jeseni ću krenuti s radom u vlastitom prostoru u centru Šibenika gdje će biti moj Tinel. Tinel sam zamislila kao mjesto u kojem će se čovjek ugodno osjećati i u koji će moći doći po neki svoj „lijek“ – bilo da je to psihološki savjet ili kreativan rad. Namjera mi je osim savjetovanja provoditi i individualne tečajeve izrade nakita od metala te tečajeve u malim skupinama. Učenje novih vještina i kreativan rad divan je način – otkriva nam svoje planove.

Kreativnim stvarima bavi se od najmanjih nogu. Još kao djevojčica uživala je raditi narukvice od konca, tijesta i drugih stvari koje su joj bile dostupne. Šivala je, izrađivala čak i natikače – bile su jako lijepe, ali ne baš i udobne jer je samouka. No, najhrabriji među njezinim prijateljima su ih rado nosili.

- Nakon rođenja prve kćeri bila sam jako posvećena majčinstvu te sam zastala s kreativnim stvarima na nekoliko godina i onda, kada se otvorio prostor za mene, shvatila sam da se moram vratiti kreiranju nečega, radu rukama i izražavanju sebe na taj način. Upisala sam tako tečaj oblikovanja suvremenog nakita. Tamo sam upoznala svijet metala, alata i tehnika pomoću kojih se metal oblikuje. To mi je otkrilo novi svijet i mogućnosti te sam svaki slobodni trenutak provodila u improviziranoj radionici u svom boravku – pilila, brusila, lotala i kroz puno pokušaja i pogrešaka uvježbavala razne tehnike obrade metala. I tako je to krenulo. Prvo sam sama ponosno nosila svoje komade nakita, potom moje sestre, prijateljice, pa prijateljice prijateljica... Svoje radove sam počela objavljivati na društvenim mrežama, uvijek u paru s nekom pričom kako je nastao koji rad i što ga je inspiriralo. Ispalo je da je mnogim ljudima to lijepo i da u mojim komadićima nakita i pričama o njemu prepoznaju i neke svoje vrijednosti i da su spremni i kupiti moj nakit, rado ga nositi ili pokloniti nekome svome. Vremenom sam razvila svoje vještine obrade metala, mogla sam napraviti sve kompleksnije i kompleksnije stvari, i izraziti se baš onako kako sam htjela. Pomalo, povećao se i broj ljudi koji su željeli kupiti moje proizvode, a imala sam i sreću upoznati divnog čovjeka, doajena hrvatskog umjetničkog nakita, Lazera Roka Lumezija koji mi je ponudio da organiziram svoju prvu samostalnu izložbu u njegovom ateljeu. To me je nekako dodatno ohrabrilo da nastavim tim putem i da i dalje učim i istražujem taj svijet – priča nam Katarina.

Priroda joj je neiscrpan izvor inspiracije, od boje, forme, do životinja i vjetra. Nakit najčešće radi prema nekoj vlastitoj inspiraciji i u tom procesu je vodi intuicija i neki njezin osjećaj za lijepo.

- Materijali koje koristim u izradi nakita su raznoliki, a najčešća baza je metal – srebro, mjed i bakar. U metalne forme rado uklapam  drvo (maslina, badem), školjke, koralje, kamenčiće s plaže, ostatke keramike i razne druge prirodne elemente koje pronalazim na otoku – krila leptira, niti agave (da, sama sam ih jedne zime vadila iz biljke),  smola bora i sl. Nakit rado radim i prema željama klijenata i nerijetko u tom procesu oboje uživamo.  Zlarin je velika inspiracije, od prirode do baštine, koja mi je sad sve zanimljivija- priča nam Katarina koju možete pronaći na društvenim mrežama, ali u centru Zlarina gdje ima svoju kućicu s nakitom.

Za kraj smo joj postavili možda najteže pitanje koje se jednom umjetniku može postaviti – koji joj je najdraži komad nakita koji je napravila.

- Ne mogu izdvojiti jedan, ali među najdražima su mi svakako prvi radovi. Također radovi u koje sam uložila jako puno vremena i strpljenja, koje sam radila i više puta ispočetka, radovi na kojima sam puno učila – to su razni poljski cvjetovi u srebru i mjedi koje sam nastojala napraviti što sličnijima cvjetovima iz prirode.  Volim i posebno cijenim radove koji me podsjećaju na neki emotivan trenutak iz mog života, a jako me vesele i u srcu nosim radove koji su nekog zaista usrećili, kao nedavno koraljni prsten koji su kćer i tata poklonili majci koja je cijelo jutro suze ronila od ganutosti tim poklonom – kaže nam za kraj.