Šepurine su jedno od dva mjesta na Prviću, otoku šibenskoga arhipelaga koji je najbliži kopnu, iako će vam se jednom kada na njega pristanete činiti da nikada niste bili tako daleko. Prvić, usidren južno od Vodica, preko puta Srime, sa susjednim Zlarinom čuva ulaz u Kanal sv. Ante, dok njega od pučine čuva Tijat, nenaseljeni otok koji izgleda – baš kao Prvićeva sjena.

Po Tijatu je ime dobio i obožavani, sada umirovljeni, brod koji je gotovo 70 godina, i po svakom vremenu točno na vrijeme, odrađivao Jadrolinijinu "prugu" 505 (koja i dalje preko Zlarina i Prvića povezuje Šibenik i Vodice) i postao dijelom života otočana, prijatelj na kojega su uvijek mogli računati, koji im je donosio novosti iz svijeta i njih odvodio u svijet.

Isti kao svi... ali sasvim drugačiji

Jer Prvić nije drugačiji od većine naših otoka. Zimi ga napuštaju, a ljeti mu se vraćaju. Sada kad Tijata nema, dovoze ih Lara ili Premuda, ali sve je ostalo isto. Šareni ručnici na parapetu, izmiješana masa stvari, onih koji odlaze i onih koji ih prate. A iz vapora jedan preko drugoga izlaze oni sretni što su se dočepali otoka nakon znojnog jutra u gradu, oni kojih uvijek predugo nije bilo i oni koji i ne znaju gdje su, samo su došli na kupanje pa su silno iznenađeni što su za par eura eto kupili kartu za drugi svijet.

Otok na kojemu se danas zimi može izbrojati jedva četiristo ljudi, bio je naseljen već u antici, a u "novijoj" se povijesti spominje u srednjem vijeku. U 15. stoljeću na otok dolaze franjevci trećoredci, a brojne šibenske plemićke obitelji ovdje grade svoje ljetnikovce. Intenzivnije ga počinju nastanjivati ljudi s kopna 15. i 16. stoljeću, u bijegu pred Turcima.

Tako su se na Prviću rodila dva mjesta koja se ne susreću na moru, već ih povezuje kilometar duga cestica koja vodi sredinom otoka, a dodiruju se – grobljima. Oko duboke usječene luke na jugu nastala je Prvić Luka, a na zapadu se - šepure Šepurine. Zbog svoje ljepote, arhitekture i očuvanog izvornog izgleda oba mjesta, čitav otok upisan je na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, piše Pun kufer.

Zbog svoje kamene (ili okamenjene) ljepote oba mjesta imaju istu magiju, ali dok se Luka – s odmaralištem, jedinim hotelom na otoku, šest, sedam restorana, super modernim Memorijalnim centrom Faust Vrančić i – bankomatom sramežljivo otvara turizmu, Šepurine još uvijek odolijevaju sezonskom svjetlucanju i uče vas kako uživati… u detaljima.

Jednostavna ljepota i mali gušti

Kako su Šepurine vrlo blizu kopnu, u selo možete doći i taksi-brodićem iz Srime u svako doba dana i noći. Iako skuplja od Jadrolinije, ovo je vrlo komotna opcija jer usput možete ostaviti auto na parkingu, jer njime ne možete na otok, stići kada vam odgovara, a ako ste od sretnika koji odsjedaju uz more, možete se iskrcati – točno pred kućom.

Na otoku nema buke automobila, ali Šepurine itekako imaju svoje zvukove. Ujutro zaškripi koji bicikl u pohodu na svježi kruh, u podne iza debelih kamenih zidova odjekuje zveckanje pribora za jelo, a poslijepodne maestral redovito zadirkuje more. Kad sunce padne, u selu se počnu okupljati ljudi, na šarenim klupicama, po generacijama, pa se smiju, pa zapjevaju, a djeca, crna i sretna, izvan ritma nabijaju loptu.

Više pročitajte na portalu Putni kufer.