Blagdan Gospe od Anđela bio nam je povod da posjetimo otok Krapanj i saznamo iz prve ruke kako se nekad živjelo na otoku, a kako je danas. Dočekali su nas Luca Gović, krapanjska nevista koja radi u hotelu Spongiola, jedinom na otoku, Ante Gović, Marica Tanfara i Ankica Uroda, Krapljani koji desetljećima žive u Australiji i Kristina Garma, koja je cijeli život provela na otoku.

- Dizali smo se u dva sata ujutro, ili kad je trebalo,  brodima na četiri vesla veslale smo do polja u Jadrtovcu, Grebaštici, Donjem polju…Radile bi u polju, veslale nazad kući gdje su nas čekala djeca, kućni poslovi, vrtli… Na Krapnju je tradicija da žene veslaju, a muškarci stoje na provi ili krmi od broda. Današnjim generacijama tako nešto je nezamislivo. Jel' bilo prije bolje? Nije. Kažu da je, ali nije. Mi smo bile vrijedne žene, a život je bio težak, morao si ga mukotrpno nositi, nekad s lakoćom, nekad s gorkoćom. Djeci nisi mogao pružiti sve ono što im majka želi pružit, zato sam to sve pružila unucima. Žene prije nisu smjele biti bolesne, trpjele su i radile dok ne bi došao kraj. Kad bi rodile, vrlo brzo nakon toga bi se išlo raditi u polje. Ne daj Bože da se ono vrijeme vrati ikada, a mlađim generacijama samo želim pameti i da idu naprijed. Da su mi noge kao što je glava, gdje bi mi bio kraj – priča nam 83-godišnja Kristina.

Ljudi danas imaju više nego što su imali, a opet kažu da je nekad bilo bolje. Kristina se s time ne slaže iako pamti puno lijepih stvari iz prošlosti.

- Starije žene su znale sve veslati, a rijetko koja je znala plivati i bilo je tu puno nesretnih slučajeva. Ali nije bilo izbora. A kad bi došao svibanj, suđe se pralo vani, u moru, jer nije imala svaka kuća svoju gusternu. Nisu se tad žene kupale iz gušta, ma nije se smjelo. E onda bi, dok bi prale suđe, 'pale' i napravile dva, tri đira u moru. Mi mlađe – prisjeća se Kristina.

- Kad bi i naše babe  ušle u more, u plićak tamo u krapanjskoj Dražici, na plaži Soline, u onim podsuknjama…pa to bi bilo kao da su padobrani u moru. A u gaće se nije skidalo – govori nam Ankica.

Krapljani su odlazili na spuge u leutima na vesla i idra od Brijuna do Mljeta. To je bilo izuzetno naporno i opasno, mnogi se nikada nisu ni vratili. Upravo svjesne tog teškog i opasnog posla, žene su svoje muževe, očeve, braću oslobađale teških poslova ukazujući im time svoje poštovanje, uvažavanje, ljubav.

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Odlasci u polje brodovima prestali su 50-ih godina prošlog stoljeća, ali se godinama na Krapnju održavala ženska regata čast krapanjskih žena. Ankica je među posljednjima koja je osvojila medalju u veslanju, ali i u nošenju vidara na glavi, a Kristina se na to smije nadodajući:

- Ja sam veslala i nosila vidro cijeli život, a medalje osvojila nisam. Od gusterne na sredini sela, 30 i više litara na glavi i ajmo cipel- cug preko otoka do kuće.

Na Krapnju su nekoć bile tri škole, čitaonica, samostan, kino dvorana, bilo je mladosti. Danas imaju dućan i hotel, i to hotel samo u sezoni. Zimi on zatvara svoja vrata, a otok koji ljeti preplave turisti i dijaspora, vrati se u zimski san.

- Krapanj je u ono vrijeme imao sve što gradić ima, osim banke. A danas? Danas imamo samo dućan. Krapanj je jako blizu kopna, 400 metara udaljen, ali koliko god blizu bio, toliko je i daleko. Ma sutra bih se vratila da me nije strah zime, a sve to bi promijenio most. I nisam jedina koja tako razmišlja. Svi smo mi otišli trbuhom za kruhom, planirali se vratiti kad nešto zaradimo, ali eto. I prođu godine, ostariš, ovdje nemaš ni djece ni nikoga svoga i jedino nas u kašeti mogu vratiti – priča nam Ankica.

A da je mosta, sve bi bilo drugačije, slažu se naši sugovornici.

- Krapanj bi bio još svitliji i bolji, imali bi možda još koji hotel…samo da je bokun mosta. Vratili bi se naši ljudi, a ovako gdje. Nemamo doktora, svećenika su nam dignuli…Ljeti ima života, dođu iseljenici, turisti, svi oni kojima je Krapanj u srcu. Ali nije ljubav dovoljna da bi se od nje živjelo – smatra Kristina.

Zime na otocima su duge, nisu one za svakoga, ali Antu zime vrate u mlade dane. Igranje karata, domaća starinska spiza i puno uspomena.

- Ožive sjećanja, lipo je. Ma svima nama koji smo otišli, nedostaje naš otok. Sjećam se lijepih dana, kad smo bili mladi ljeti bi plivajući, s robom na glavi, išli do Brodarice i od tamo pješke u kino u Šibeniku. Bilo je i ovih privatnih brodova, njih bi nekad 'posudili' – smije se Ante.

Dok su momci imali tu slobodu, za cure kina nije bilo.

- Kino? No! Ma koje kino. Nas smo bile tri sestre i otac nije dao. Prvi put sam u kino otišla kad me ujac u Australiji odveo. Gledali smo neki ratni film, vojnici skaču padobranom, i mislim se ja lako se njima spustiti dolje, ali kako će gore. Drugačija su to bila vremena, puno toga mi cure nismo smjele, pa ni u šumu ići – prisjeća se Marica koja je u Melbourne otišla 70-ih godina prošlog stoljeća.

Svoju penziju svi oni zaradili su radeći teške poslove, neki u tvornicama, neki u kuhinjama.

- Nije to bio lagan život, ali družili smo se svi gore, bili smo povezani, imali smo i Krapanjski klub. Naša djeca i unuci su gore rođeni, ali svi vole dođi na Krapanj. I teško im je otići jer tu imaju slobodu kakvu gore ne poznaju. 

Dolaze na Krapanj i Australci, otkriva nam Luca.

- Svake godine su tu, pa i kad je hotel otvorio 2005. prva grupa je bilo 40-ak Australaca. Čuju oni puno toga lipog o našem otoku.

Kako su izgledale ljubavne veze u to vrijeme, pitamo naše sugovornike.

- E, tad su se pisala pisma, poruke. Ili bi muški na gusterni igrali nogomet. Moja baba bi im svima probila loptu kad bi doletjela, osim Roki. Njegov balun  bi vratila jer on je bio dobar i tako je krenula ta ljubav- priča nam Kristinina kćer.

Nije tad bilo skrivenih ljubavi, nisi imao gdje, prisjeća se Kristina.

- Nije se smjelo u šumu, nije bio red za djevojku. Kad bi se upoznali, nije tu bilo nešto puno, što ćeš 'divljakati', spojiš se, odvede momak curu doma i ajde. Koje zaruke, samo ujutro čuješ 'odvela se'. Bilo je i vjenčanja, kako ne.

- Ma kojih vjenčanja, budući bi je samo odveo i to je to – ubacuje se Ankica smijući.

Ali bilo ih je i živo ih se sjećaju naši sugovornici. Pir bi išao kroz selo, jabuka nabijena na štap, pjevalo bi se, a ispred svake kuće bi ih počastili.

- Mlada bi nosila kofu dote na glavi i kad bi došla do svekrve, ona bi je dočekala i posula žitom.  Bacali su se tu i bomboni i bajame, a na jednom piru sam i prvi put probao naranču – otkriva nam Ante.

- Ja nisam ni znala što su naranča i mandarina, a kamoli čokolada. Naši slatkiši bile su nezrele bajame iz fratarskog vrta. Jedni bi čuvali stražu dok se drugi penju. Bili smo bijedni, sirotinja odgojena bez oca, ali bilo je veselije nego danas. Bili smo sretni s onim što smo imali. Kad bi susjed nešto radio, ne bi se trebalo zvati. Vidiš ga da radi i ideš pomoći, a ne danas. Samo ljubomora – nadovezuje se Ankica.

- E, a bilo je i razvoda, možda njih četiri, pet. To su bili oni koji bi otišli vani, vidjeli teke svita, upoznali neku i ostavili ženu i djecu -nadovezuje se Ankica.

Nekome je bilo ljepše prije, nekome ne, ali svi su složni u jednome – treba im most.

- Teško je mladima, svi rade na kopnu, stan ne mogu kupiti, stoje kod roditelja. Mislim da su ovi rođeni 70-ih i 80-ih zadnje generacije koje će ostati na otoku– smatraju.