“Kad krenemo, gorjet će nebo i zemlja”, kružilo je te ratne 1995. među braniteljima koji su se spremali za odlučujuću vojnu operaciju kodnog imena Oluja. Danas, 29 godina poslije, tad golobradi momci, a sad prekaljeni ratnici u zrelim godinama, prisjećaju se 5. kolovoza, kad su s Dinare preko Crvene zemlje krenuli prema kraljevskom gradu Kninu, piše 24 sata.

- Sve je upućivalo na to da se sprema nešto veliko. Znali smo da ćemo u pet sati ujutro krenuti na Knin. Dan prije ja i suborac Jure Lasić sjeli smo u auto i zaputili se u Imotski preko Livanjskog polja. U Imotski smo došli po barjak naše 3. imotske bojne. Prije ponoći smo se vratili na položaje. Željko Puljić, kodnog imena Sara, posjekao je kolac od jasena na koji smo objesili barjak. Ma kako je taj kolac izgledao, kao ležište za mitraljez, i kako se našao baš takav, ni danas ne znamo. Zorom smo se s našom IV. gardijskom brigadom spuštali kroz Golubić prema Kninu. Prije podneva smo ušli u Knin”, govori nam tadašnji zapovjednik satnije 3. imotske bojne Ivan Ščurla, dok Jure i ostali ponad imotske utvrde Topane uz spomenik svim poginulim braniteljima slušaju i potvrđuju glavom, piše 24 sata.

“I tad je baš kao i ovih dana sunce pržilo, temperature iznad četrdeset stupnjeva, ali mi tu toplinu ni pod punom ratnom spremom nismo osjećali. Barjak nismo ispuštali iz ruku. Dogovor i zapovijed je bila da VII. gardijska brigada uđe prva, ali i Sedma i Četvrta su zajedno pošle s Dinare. Mi smo ulazili s desne strane Knina, sa sjevera, a Sedma je s južne strane zatvorila. Puno je pripadnika naše Četvrte bilo iz okolice Knina, znate emocije su radile, ali vjerujte s naše strane nije bilo ni osvete ni odmazde. Tko god to kaže, laže. Hrvatski vojnici su časno i na ponos cijele nacije izvojevali Oluju”, vojnički mirno, ali odlučnim glasom i danas, poslije toliko godina, govori Ščurla, jer Oluja je za hrvatski narod i one koji su branili Hrvatsku bila časna i poštena.

“Evo, sad ću vam ispričati jedan primjer. Kad smo ušli u Knin, falili smo put i skrenuli desno u jednu ulicu. Sara je bio sa mnom. Ušli smo u dvorište, kad iz kuće izlaze stariji čovjek i žena te nam govore: ‘Pa gdje ste više’. Stariji čovjek, Srbin, poklanja mi mač star više od sto godina uz riječi da smo ih mi oslobodili. Taj mač se danas nalazi u muzeju. Eto, toliko o tome kako smo se ponašali kad smo ušli u Knin, a ulice Knina puste, sve trgovine i kafići zatvoreni. Nigdje nikoga na ulici, samo hrvatski branitelji, naša trobojnica i u rukama barjak naše legendarne Treće imotske bojne”, govori Ščurla, dok Sara nastavlja kako mu se najviše urezala u pamćenje ta nemoć paravojnih srpskih snaga.

Više pročitajte na portalu 24 sata.