- Na ovom će mjestu zauvijek ostati trag naših priča, zajedno smo prolazili teške trenutke i dijagnoze, ali i slavili život i dobre nalaze. Od puberteta i ljubavnih jada, zatim klimaksa, bračnih  problema pa do raznih boljki naših starijih. Nekad bi mi dolazili samo da popričamo i da se zagrlimo, da čuju od mene da će sve biti u redu. Nekad bi pričali i od jutra do sutra. Oni su svi bili i ostat će dio moje obitelji, moje neprocjenjivo bogatstvo – kazala je vodička obiteljska liječnica  za Infovodice.

Posljednji dani u ordinaciji bili su iznimno emotivni. Velikom broju pacijenata bilo joj je teško priopćiti samu informaciju o umirovljenju. 

- Ordinaciju smo napunili suzama, što radosnicama, što onim teškim, sjetnim. Za cijelog života nisam dobila ovoliko predivnih buketa, od djece pa do djedova i baka. Znala sam da će biti teško se pozdraviti, ali nisam mogla slutiti da će biti baš ovako. Ostao mi je pomalo i osjećaj grižnje savjesti kad su mi rekli da ih ostavljam, ali znam da je došao čas u kojem se moram okrenuti sebi i krenem slaviti svoj život.

Kaže, mogla bi nabrajati od jutra do sutra ljude koji su zauvijek ostavili pečat ovoj ordinaciji od 1985. godine. Sa suzom u oku prisjetila se ratnih dana, kada su izbjeglice prvi put otišle u obilazak svojih spaljenih ognjišta.

- Željeli su da idem kao liječnik u njihovoj pratnji. Ajme kako je to bilo bolno, suosjećala sam i plakala s njima. Kad se samo sjetim naših vatrogasaca... Zajedno smo proživjeli toliko patnje i boli. No, da ponovno mogu ispočetka, opet bih ovo radila. Ovo je bio moj životni poziv, posao kojeg sam zaista voljela. Volim djecu, mlade i stare. Nikad me nije zanimalo tko je niti što je, nije mi bilo važno ni čiji je pacijent. Svima sam se od srca davala i pomagala kako sam najbolje znala. S boli u grudima, ali ispunjenog srca sinoć sam na svoj rođendan posljednji put zaključala vrata ordinacije. Hvala vam, ljudi moji – poručila je liječnica Atlagić.

Cijeli članak pročitajte ovdje.