- Ja sam iz Zagreba i svima vama ovdje zavidim. Ima dva razloga za to, vi imate more, a mi ga nemamo. Druga stvar je što imate dvije ozbiljne institucije na kojima vam zavidim. Jedna je šibenska katedrala, a zbog nje sam peti put u Šibeniku te naravno, zbog ove Jadrije. Mi u Zagrebu, da smo bili pametni, slavili bi 101 godišnjicu našeg kupališta na Savi. Ali, nismo bili pametni, danas nemamo nikakvog traga ili dokaza da je tamo bilo kupalište. Ovom kupalištu, Jadriji, slušam 10 godina intenzivno družeći se s Lukom Marottijem te sam vidio preko stotinu fotografija i tako dobio sliku o njoj. Tako da sam zaista shvatio što ovo sve znači vama koji ste večeras tu. Čast mi je taj njegov doživljaj i pamćenje Jadrije staviti u nešto opipljivo – kazao je u uvodu urednik Luka Mjeda. 

Zdenka Bilušić napomenula je kako se ovdje radi o nečem koliko lijepom i neobičnom. 

- Knjiga je toliko lijepo oblikovana da je kao i jedan suvenir i spomenar i dar. Luku Marottija poznam i pratim njegov rad. Inače, to je jedan Šibenčanin po rođenju, a od ranog je djetinjstva u Zagrebu. Cijeli svoj radni vijek je proveo na Hrvatskoj televiziji kao redatelj dokumentarnih emisija. Bavi se i fotografijom kao srodnom aktivnošću, ali po svemu drugačijom nego smo naviknuli. O Jadriji je toliko puno rečeno ovih dana da ne znam ima li smisla još što dodavati. Nijedno kupalište nema ono što ima šibenska Jadrija, a to je ta spona grada i kupališta. I ta ideja o Jadriji kao kupalištu i lokaciji je ostala do dana današnjeg sačuvana i njegovana te zaštićena od gradske vreve. To što mi sada možemo predstaviti knjigu uz šum mora malo plaža to ima, a da nisu toliko iskomercijalizirane. Luka je fotografiranju Jadrije prišao nostalgično te uspio prikazati njen duhovni aspekt. Uhvatio je svu onu 'patinu' što čini samu draž kabina i cimenta, betona i starih vrata na Jadriji – kazala je Bilušić. 

Promociji knjige 'Jadrija moje mladosti' je prethodila izložba fotografija u Galeriji sv. Krševan koju je organizirala ravnateljica Antonija Modrušan. 

- Ove sam fotografije pokazao profesionalnim fotografima, a oni prvo počnu mahati rukama kako bi oni to napravili bolje pa sam pokazao Šibenčanima koji imaju vezu s Jadrijom. Znate kako su Šibenčani fini pa ne žele nikoga uvrijediti… Gledali su fotografije i šutjeli pa su na kraju rekli, 'kad me već pitaš, fali šušura, ljudi kupanja'. Objasnio sam da tako ja vidim 'svoju' Jadriju. Tu sam počeo dolaziti jako rano, tko nije spavao u kabinama ne zna što je to. 
Nikad mi nije bilo bolje nego na Jadriji. Nikad bolji ručak nisam jeo nego kad bi ga netko donio na plažu. Mene uz Jadriju vežu prve simpatije, prva prijateljstva… Tu se događalo sve što si jedan mladi čovjek može zamisliti. Moj život se s Jadrijom prekinuo kad sam se zaposlio na televiziji, a kad sam se ponovno vratio znao sam da moram napraviti dokumentarac – zaključio je autor Marotti.