Njegov laboratorij sastojao se od velike drvene kutije s policama na kojima je bila baterija i strujni krug žarulja, prekidača i rezistora. Bio je strašno ponosan kada je izumio “protuprovalni alarm”, koji ga je upozoravao svaki put kada bi mu roditelji ušli u sobu. Mikroskopom je proučavao svijet oko sebe, a ponekad je iznosio svoj set za kemiju iz kuće da bi trikovima zabavljao drugu djecu.

Ritty kao dječak u školi nije bio posebno uspješan. Mučio se s književnošću i učenjem stranih jezika. Kada je kao dijete riješio IQ test, navodno je dobio rezultat oko 125, što jest iznadprosječno, ali niti blizu kategoriji genijalnosti. Ipak, kao tinejdžer pokazao je talent za matematiku i počeo sam učiti iz knjiga.

Ostalo je povijest. Rittyja danas poznajemo kao slavnog Nobelovca i fizičara Richarda Feynmana, čija je teorija kvantne elektrodinamike donijela revoluciju u način na koji razmišljamo o subatomskim česticama, piše BBC.

Drugi znanstvenici Feynmanov um su smatrali nedokučivim. Njegovi američki kolege smatrali su da ima gotovo nadnaravni talent, a poljsko-američki matematičar Mark Kac napisao je da Feynman nije bio tek obični genij, već “mađioničar najvišeg kalibra.”

Može li moderna psihologija pomoći da dekodiramo ovu magiju i shvatimo što čini genija?

Čak i definiranje pojma genijalnosti predstavlja glavobolju: ne postoji očiti objektivni kriterij. Ipak, većina definicija kaže da su geniji oni koji su postigli izvanredan uspjeh u najmanje jednoj disciplini, a imaju originalnost i talent koji u toj disciplini prepoznaju i ostali, i koji mogu dovesti do mnogih drugih otkrića.

Još je teži zadatak pronaći korijene genija i najbolji način za njegov razvoj. Je li genijalnost rezultat visoke opće inteligencije? Nezasitne znatiželje? Rada i odlučnosti? Ili se radi o sretnoj kombinaciji okolnosti koje je nemoguće umjetno kopirati? Istraživanje života izvanrednih pojedinaca može pružiti neke odgovore.

Termiti
Započnimo s Genetskim studijama genija, nevjerojatno ambicioznim projektom koji je vodio psiholog Lewis Terman u ranom 20. stoljeću.

Terman je bio jedan od pionira IQ testa: preveo je i prilagodio francusko mjerilo dječje akademske sposobnosti razvijeno krajem 19. stoljeća. Pitanja su se bavila čitavim nizom disciplina, a ideja je da bi ona zajedno mogla dati neku ideju sposobnosti pojedinca za učenje i apstraktno razmišljanje.

Terman je razvio grafove IQ rezultata u obliku zvona, što znači da podjednako ljudi ima natprosječnu i ispodprosječnu inteligenciju, a ekstremi na oba kraja su vrlo rijetki.

“Ništa nije toliko važno za pojedinca kao IQ,” izjavio je svojevremeno Terman i predvidio da će rezultati testiranja djece pokazati njihov uspjeh kasnije u životu.

Terman je u ranim dvadesetima počeo pretraživati škole po Kaliforniji, u potrazi za učenicima čiji je IQ bio najmanje 140 – rezultat koji je on smatrao pragom genijalnosti. Više od 1.000 djece upalo je u njegov program, a Terman i njegov tim proučavali su ih narednih sedam desetljeća. Mnogi od tih “termita” – kako su im tepali – ostvarili su uspješne karijere.

Ipak, ako pomnije promotrimo podatke, statistike ne nude snažnu potporu ideji da visoki IQ garantira uspjeh. Važno je u obzir uzeti i socioekonomske okolnosti. Djeca obrazovanih roditelja i većim resursima postizala su bolje rezultate na IQ testovima, a taj privilegij mogao im je pomoći i da budu uspješni kasnije u životu. Kada se to uzme u obzir, ispostavi se da “termiti” nisu postigli ništa bolje rezultate od druge djece koja su odrastala u sličnim okolnostima.

Mnogo govori činjenica da je Terman u inicijalnoj studiji odbio dva dječaka iz Kalifornije – Williama Shockleya i Luisa Waltera Alvareza – koji su kasnije dobili Nobelove nagrade za fiziku. Nitko u studiji nije dosegao tu razinu uspjeha.

Čak ni Feynman ne bi nikada bio dio Termanove studije – odrastao je u New Yorku, a Terman je studio provodio u Kaliforniji. No, čak i da se nalazio na pravom mjestu, njegov navodni IQ od 125 diskvalificirao bi ga.

Višestrani um
Iako IQ nije savršeni alat, znamo da su rezultati testa povezani s obrazovnim uspjehom i primanjima u populacijama. Sigurno je da visoki IQ pomaže pojedincima da brže shvate apstraktne koncepte koji su važni u mnogim disciplinama – pogotovo u matematici, znanostima, inženjerstvu i filozofiji.

No kada govorimo o izvanrednim postignućima koje možemo smatrati genijalnima, IQ je samo mali dio mozaika.

Važno je uzeti u obzir i sposobnost za originalno razmišljanje i donošenje vrijednosti disciplini – što je temelj genijalnosti. Testovi inteligencije tradicionalno imaju samo jedan točan odgovor, a ispituju verbalno i neverbalno razmišljanje, što ne uzima u obzir neke važne elemente kreativnosti, kao što je originalno razmišljanje kojim se stvaraju nove ideje.

Psiholozi su zbog toga razvili detaljne upitnike kojima se ispituje koliko često se pojedinci bave raznim kreativnim aktivnostima – pisanjem, skladanjem, dizajniranjem zgrada ili predlaganjem znanstvenih teorija. Tisuće sudionika ispunilo je te upitnike, a rezultati su pokazali da je IQ tek slabo povezan s njihovim rezultatima tih mjerenja.

Čini se vjerojatno da je inteligencija potreban, ali ne i ključan uvjet za velika kreativna postignuća. Ako imate viši IQ, vjerojatnije je da ćete kreativnije razmišljati. No iznadprosječna inteligencija mora dolaziti u kombinaciji s mnoštvom drugih osobina da bi proizvela nešto zaista originalno i vrijedno spomena.

Naše shvaćanje tih osobina još uvijek nije dovoljno, ali kao veoma važna pokazala se znatiželja. Važnost znatiželje za kreativni genij također je vidljiva u studijama poznatih osoba. Na primjer, jazz glazbenik John Coltrane bio je duboko fasciniran religijom, a proučavao je kršćanstvo, budizam, islam i hinduizam, čiji je utjecaj vidljiv u njegovoj glazbi.

Zašto je znatiželja toliko važna za genijalnost? Glad za znanjem sigurno motivira da testirate granice tamo gdje bi drugi jednostavno odustali. Znatiželja može pojedinca i potaknuti da proširi svoje horizonte izvan discipline kojom se bavi, što donosi razne druge benefite.

Znanstvenici koji su dobili Nobelovu nagradu, na primjer, u prosjeku imaju tri puta više hobija od “običnih” ljudi, a često se bave kreativnim hobijima kao što su glazba, poezija ili slikarstvo. Oni mogu trenirati mozak da detaljno promišlja o idejama, što rezultira uvidima koje znanstvenici bez tih hobija nemaju.

Geniji također koriste takozvane “metakognitivne strategije” – procese koje koristimo za planiranje procesa, nadziranje napretka i pronalazak efikasnijih načina za obavljanje onoga što moramo obaviti. Bez tih strategija gubimo vrijeme koje smo mogli pametnije iskoristiti. To možda zvuči očito, ali neki ljudi imaju problema sa strateškim razmišljanjem, što im otežava uspjeh.

Na kraju, tu je intelektualna skromnost – često zanemarena, ali vrlo važna osobina. Nedavna istraživanja pokazala su da je prepoznavanje i prihvaćanje ograničenja i mana vrlo važno za bolje učenje – jer vas primorava da se pozabavite greškama koje činite i popunite rupe u znanju. Dugoročno to pridonosi većem napretku u svim disciplinama.

“Mogu živjeti sa sumnjama i nesigurnostima i činjenicom da nešto ne znam. Mislim da je mnogo zanimljivije priznati da nešto ne znate nego živjeti s odgovorima koji bi mogli biti pogrešni,” rekao je jednom Richard Feynman u intervjuu.

Čak i ako netko ima sve ove pozitivne osobine, nesumnjivo je da sreća igra veliku ulogu u tome hoće li se ta osoba izdignuti iznad svojih vršnjaka. Morate biti na pravom mjestu, u pravo vrijeme, okruženi pravim ljudima, da biste svoje talente maksimalno iskoristili – a čak i oni koji najviše obećavaju lako mogu propustiti prilike. Nije teško zamisliti briljantnog znanstvenika koji je nepravedno odbijen na poslu na kojem je mogao razviti svoje sposobnosti; ili umjetnika koji nije imao dovoljno društvenih veza da bi svoj rad mogao učiniti vidljivim.

Također valja spomenuti i strukturne barijere – rasa, spol, seksualna orijentacija – koje sprječavaju briljantne umove da dosegnu svoj potencijal i respekt koji zaslužuju. Virginia Woolf u svom je djelu Vlastita soba napisala da su temeljni uvjeti za kreativnost uskraćeni velikom dijelu populacije.

Skromni genij
Nažalost, mnogi ljudi na put do prepoznavanja genijalnosti gledaju s ružičastim naočalama. Počnu vjerovati da im njihovi izvanredni umovi garantiraju uspjeh i da su njihove procjene nepogrešive – a gubitak skromnosti s vremenom uništi njihovu reputaciju.

Znanstveni pisci već dugo znaju za takozvanu “Nobelovu bolest” – duhovit izraz kojim se opisuje tendencija nekih nobelovaca da kasnije u životu iznose poprilično iracionalne teorije. Mnogi koji su nagrađeni ovim najvećim mogućim priznanjem za svoj rad kasnije su počeli iznositi apsurdne argumente kojima negiraju postojanje AIDS-a, klimatske krize i sumnjaju u učinkovitost cjepiva, a neki su branili rasizam u znanstvenoj zajednici i pseudoznanstvene terapije kao što je homeopatija.

Sokrat nas je o tome učio prije više od dvije tisuće godina. U Apologiji, Platon opisuje kako je njegov učitelj Sokrat lutao ulicama Atene i tražio uspješne pjesnike, političare i umjetnike, da bi zaključio da su najmudriji upravo oni koji su spremni priznati vlastita ograničenja. Ta lekcija jednako je važna danas kao i prije 2.4 tisuće godina. Bez obzira na to koliko ste talentirani, uvijek će postojati nešto što ne znate.