Udarili su naglo i bez upozorenja. Dva katastrofalna potresa koja su pogodila jugoistok Turske i sjevernu Siriju odnijela su desetke tisuća života, a mnogi preživjeli ostali su ozlijeđeni i bez domova. U ranim satima 6. veljače, većina žrtava spavala je u svojim krevetima kada je prvi potres od 7,8 stupnjeva po Richteru sručio njihove domove na njih, piše BBC.

Prvi znak koji su znanstvenici dobili bili su nagli bljeskovi aktivnosti na njihovim instrumentima po čitavom svijetu. Seizmički valovi koje je proizveo prvi potres osjetili su se na cijeloj planeti. Nekoliko sati kasnije, stigao je i drugi potres, ovaj od 7,5 stupnjeva po Richteru.

Oba potresa bila su relativno plitka, što znači da je intenzitet trešnje bio vrlo velik. Područje još uvijek podrhtava, a stručnjaci u američkom Geološkom društvu upozorili su da su preživjeli i spasioci u opasnosti od odrona do kojih može doći zbog nestabilnosti tla.

Dok svijet mahnito pokušava dostaviti pomoć u uništene zajednice na granici Turske i Sirije, neki se pitaju zašto ovo nismo mogli predvidjeti, prenosi N1.

Istočnoanadolski rasjed, na kojemu je došlo do potresa, dio je spoja tri tektonske ploče – Anadolske, Afričke i Arapske. Od 1970. do danas to područje su pogodila tek tri potresa magnitude 6 ili više po Richteru, a mnogi geolozi vjerovali su da je bilo vrijeme za veliki potres u regiji.

Ako su to znali, zašto ga nisu mogli predvidjeti?

Činjenica je da je znanost predviđanja potresa vrlo, vrlo komplicirana. I dok u seizmičkim podacima postoje minimalni signali koji se otkrivaju nakon potresa, izuzetno je izazovno znati na što treba obraćati pozornost i temeljem toga išta predviđati.

“Kada simuliramo potrese u laboratorijima, primjećujemo detalje – dolazi do pucanja i oštećenja”, kaže Chris Marone, profesor geoznanosti na sveučilištu Sapienza u Rimu i sveučilištu Penn State u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji. “No u prirodi često ne vidimo indikacije da će doći do velikog potresa.”

Geolozi pomoću modernih znanstvenih metoda pokušavaju predvidjeti potrese još od 1960., ali zasad bezuspješno. Marone kaže da je razlog za to kompleksnost sustava rasjeda u Zemlji. Također, postoji i mnogo seizmičke buke – naš planet konstantno tutnji – što, zajedno s bukom prometa, građevinskih radova i svakodnevnog života, značajno otežava izoliranje jasnih signala.

Američko Geološko društvo kaže da su tri uvjeta potrebna kako bi se predvidio potres – lokacija, vrijeme i intenzitet. Zasad nitko to ne može napraviti s bilo kakvom sigurnošću.

Umjesto toga, geolozi sastavljaju takozvane mape rizika, gdje kalkuliraju mogućnost da na određenim područjima udari potres unutar nekoliko godina. Te mape mogu pomoći pri planiranju do neke mjere, kao što je uvođenje standarda gradnje, no one ne nude razinu predviđanja potrebnu kako bi javnost dobila pravovremena upozorenja. Valja napomenuti da si ljudi koji žive na tim područjima ne mogu uvijek priuštiti potrebnu infrastrukturu koja bi izdržala velike potrese.

“U Turskoj i Siriji bilo je mnogo faktora zbog kojih su se zgrade urušavale kat po kat i padale,” kaže Marone. “Na Zapadu postoje pravila koja se provode još ode 70-ih i 80-ih, ali skupo je tako graditi nove i pojačavati stare zgrade.”

Nedavno je počeo rasti entuzijazam oko sposobnosti koje umjetna inteligencija može ponuditi u naporima da se otkriju i oni najsuptilniji signali koje ljudi često ne primijete. Algoritmi mogu analizirati ogromne količine podataka iz prošlih potresa, tražeći uzorke kojima se mogu predvidjeti budući potresi.

“Ovakva predviđanja, temeljena na umjetnoj inteligenciji, pobudila su veliki interes,” kaže Marone. On i njegovi kolege već pet godina razvijaju algoritme koji bi mogli otkriti pucanja u simuliranim rasjedima u laboratoriju.

“Ima par slučajeva gdje su ljudi otkrili kako to postići nakon potresa, što znači da bi ovo moglo biti uspješno,” dodaje. “No zasada nije došlo do nekog većeg otkrića.”

Cijeli članak pročitajte ovdje.