Hipohondrija, koja se danas često naziva zdravstvenom anksioznošću, mentalni je poremećaj koji pojedincima može ozbiljno otežati normalan život. 

Onima koji od toga pate termin hipohondar postao je, nažalost, pejorativna etiketa, kaže Timo Slotta, psiholog i psihoterapeut na sveučilišnoj klinici u Koelnu. 

Za takvu je etiketu najčešće dovoljno samo da se netko požali na bolest koja nije potvrđena liječničkim pregledom. Za kliničku dijagnozu zdravstvene anksioznosti potrebno je puno više, napominje Slotta. 

"To su osobe koje se preko svake mjere opterećuju idejom da su teško bolesne", kaže Slotta. "Najčešće umišljaju da se radi o bolesti koja može biti fatalna u relativno kratkom roku". 

Oni često posjećuju liječnike, zabrinuti su, čitaju o svojoj navodnoj bolesti, pregledavaju se i prepipavaju do boli, neprestano mjere tlak ili razinu kisika u krvi. 

Povremena uznemirenost zbog navodnih simptoma bolesti ne predstavlja veći problem, objašnjava Slotta. Ponašanje postaje patološko ako takve osobe ništa ne može razuvjeriti u suprotno i to počne negativno utjecati na kvalitetu njihova svakodnevnog života. 

Liječnik obično dijagnosticira zdravstvenu anksioznost ako pacijentov strah o potencijalno teškoj bolesti traje šest mjeseci ili dulje i nakon što testovi i pregledi pokažu da je zdrav. No takva osoba odbija prihvatiti dijagnozu koja bi je trebala osloboditi straha i traži dodatna medicinska ispitivanja. 

Zbog čega se u nekih razvije takvo stanje nije posve jasno. Nekoliko je teorija. Glavnu bi ulogu mogli imati genetski faktori, kao i iskustvo teže bolesti u ranoj mladosti. 

Drugi čimbenik rizika, kaže Slotta, niz je ozbiljnih bolesti u nečijoj obitelji ili u društvenom krugu u kojemu se kreću. 

Premda postoje specifični kriteriji za dijagnozu zdravstvene tjeskobe, nije je jednostavno postaviti. 

"To je vrlo sklizak teren", objašnjava Slotta. "Mnogi ne žele čuti da imaju mentalni poremećaj već inzistiraju na fizičkoj bolesti". 

"ipak, zdravstvena anksioznost dobro se liječi", dodao je. Između dvije trećine i četiri petine 'hipohondara' dobro reagira na psihoterapiju, a ostalima, uz psihoterapiju pomažu lijekovi.

"Psihoterapija je bez sumnje stresan i dugotrajan proces, no terapija lijekovima djeluje samo dok ih pacijent uzima, zbog čega je treba kombinirati s psihoterapijom i rezultati neće izostati", zaključio je Slotta.