Nemogućnost održanja trudnoće pogađa svaku desetu ženu u svijetu. Češće se događa u razvijenijim zemljama u kojima se žene na trudnoću odlučuju u kasnijoj životnoj dobi.

Dr. Henriette Svarre Nielsen je nedavno s kolegama sa Sveučilišta Kopenhagen objavila rad u znanstvenom časopisu The Lancet, kojim je pokušala utvrditi događa li se spontani pobačaj zbog kromosomske anomalije ili zbog nečeg drugog.

Za razliku od dosadašnjih testova, ovaj se može koristiti na samome početku trudnoće, već od petog tjedna.

“U slučaju prekida trudnoće majci možemo napraviti krvni test da bismo otkrili genetske karakteristike fetusa”, rekla je AFP-u dr. Svarre Nielsen.

Dosad se sličan test u Danskoj nudio ženama isključivo nakon triju uzastopnih pobačaja i ako je trudnoća dosegla deset tjedana trudnoće ili više.

Danas se u klinici u Hvidovreu krvni test nudi svim ženama koje su imale spontani pobačaj, a potom su se javile na hitni prijem. Dr. Svarre Nielsen kaže da ih više od 75 posto prihvatilo pretragu.

Nakon što se izolira, a potom i sekvencionira iz krvnog testa, DNK embrija ili fetusa analizira se da bi se utvrdilo nosi li kromosomsku anomaliju zbog čega ne može nastaviti život. Odgovor je obično pozitivan u 50 do 60 posto slučajeva.

Liječnici potom nastoje “ustanoviti je li broj određenih kromosoma problematičniji od drugih i potom mogu odrediti rizik u budućnosti”, pojasnila je laboratorijska tehničarka Lene Werge.

Ako je kromosomska abnormalnost izostala liječnici pribjegavaju pozornom istraživanju.

Hormonska neravnoteža, endokrine bolesti, problemi s koagulacijom ili čak način života mogu objasniti rani prekid trudnoće. Na liječnicima je da utvrde rizike i predlože terapiju.

Pokrenut 2020. godine, projekt pod nazivom COPL još uvijek je aktualan i trebao bi omogućiti stvaranje jedinstvene baze podataka koja će sadržavati podatke o različitim patologijama zahvaljujući podacima prikupljenim na velikom broju pacijentica.

“Dobit ćemo pouzdanu bazu podataka da bismo se posvetili rješavanju problema povezanih sa spontanim pobačajima, reprodukcijom, ali i zdravljem žena općenito”, rekla je dr. Svarre Nielsen.

“Spontani pobačaji su vrlo česti i događaju se u 25 posto svih trudnoća. No mi već godinama ne obraćamo dovoljno pozornosti na mehanizme koji su ih prouzročili, kao ni na to kako oni utječu na mentalno zdravlje parova”, kaže liječnica.

Prije nego što je rodila svoje dvoje djece Rikke Hemmingsen je imala tri spontana pobačaja.

Danas je vrlo angažirana na projektu koji “daje nadu da će manje žena morati doživjeti ono što smo ja i brojne žene doživjele.”

“To bi dalo smisao svoj boli i tuzi koja prati svaki gubitak trudnoće”, kaže ona.

O intimnim se dramama nakon spontanih pobačaja rijetko govori u javnosti, a i kada se o njima govori reakcije znaju biti nespretne, neprikladne, beskorisne.

“Činjenica da svi govore ‘ma to je normalno’ ne čini stvari normalnijima niti manje bolnima za osobu koja kroz sve to prolazi. No očito nas i ne potiče da o gubitku govorimo”, kaže ta mlada žena te dodaje da ova tabu tema otežava pristup odgovarajućem načinu liječenja.

“O ovome se mora početi otvorenije razgovarati jer vam ljudi neće vjerovati da u ovoj zemlji postoje stručnjaci koji vam mogu pomoći”, kazala je.

Dr. Svarre Nielsen kaže da bi u konačnici rezultati studije mogli pomoći da se godišnje u svijetu spriječi 5 posto od 30 milijuna spontanih pobačaja.