Najveće zanimanje su izazivale nuklearne mogućnosti protivnika, a KGB-u i CIA bi uvijek "dobro došle" i informacije iz visoke politike. Iako je Hladni rat završio 1990. godine raspadom Sovjetskog saveza, špijunaža na "najvišoj razini" ne samo da nije prestala, već se danas ona preselila u cyber svijet interneta, računala i mobilnih komunikacija.

Ipak, različiti novinari, bivši špijuni i teoretičari zavjera su godinama tvrdili da je CIA početkom sedamdesetih razvila metodu za likvidaciju svojih meta koja je "praktično savršena te ne izaziva gotovo nikakve sumnje". Špekuliralo se i o tzv. "ledenim hicima", vrsti municije koja je navodno sadržala projektil od zamrznute mješavine nekoliko kemikalija, koji bi se nakon pogotka otopio i jednostavno ispario. Ovakva "čudesna oružja" (eng. wonder weapons) su tijekom godina bila i tema mnogih akcijskih holivudskih filmova.

Ipak, nakon usvajanja izmjena unutar američkog zakona FOIA (Freedom of Information Act, Zakon od dostupnosti informacija) 1996. godine, mnogi novinari i istraživači su počeli bliže istraživati aktivnosti CIA i drugih američkih obavještajnih agencija tijekom Hladnog rata sedamdesetih i osamdesetih godina. Tako se došlo do, prvo nekoliko stranica, a kasnije i cijelog dokumenta o "Operaciji Naomi".

'Tajno oružje za srčani udar'

Ovaj program je trajao gotovo dvadeset godina, od sredine pedesetih do sredine sedamdesetih, i bio je fokusiran na istraživanje različitih kemijskih supstanci i biološkog oružja. Iako je predsjednik Richard Nixona 1969. godine svojim dekretom zabranio daljnji razvoj biološkog oružja, bilo je potrebno još najmanje pet godina da se dotadašnje zalihe virusa i drugih toksina unište unutar strogo čuvanog kompleksa "Fort Detrick" u Maryland, piše Danas.

Kao "sporedni program" unutar "Mk Naomi" razvijen je posebno modificirani ručni pištolj "Colt 1911", koji je imao elektronski sustav ispaljivanja projektila. Ovo tajno oružje je ispaljivalo specijalni projektil koji je sadržao saxitoxin. izuzetno jak otrov koji se u prirodi može naći u nekim vrstama riba i kamenica. Meta pogođena ovim "tajnim oružjem" ne bi osjetila ništa, a na koži bi imala samo mali trag sličan ubodu komarca. Otrov bi djelovao brzo, za manje od sat vremena, a najčešći uzrok smrti bi bio srčani udar.

Iako je kasnije i sam tadašnji direktor CIA William Colby priznao pred komisijom američkog Senata da je "oružje za srčani udar" stvarnost, nikada nije otkriveno je li ono nekada i zaista korišteno u praksi i tko su bile njegove mete.