Samo spominjanje riječi 'škakljanje' može izazvati raznolike reakcije. Za jednu osobu to predstavlja igru, za drugu može biti izvor seksualnog uzbuđenja dok će kod treće osobe izazvati negativnu konotaciju povezanu sa raznim stvarima, od nelagode do odgovora na traumu iz prošlosti, kaže dr. sc. David W. Wahl, socijalni psiholog i seksualni istraživač iz SAD-a.

- U svim slučajevima, s obzirom da čovjek ne može sam sebe poškakljati, ta radnja, pa čak i sama prijetnja škakljanjem, društvena je pojava koja ilustrira složene međuljudske odnose koji uključuju onoga koji nekoga škaklja i osobu koja je predmet škakljanja - dodao je.

Osvrnuo se na istraživanje iz 2012. godine provedeno na 421 muškaraca i žena kojemu je tema bila, što drugo, nego škakljanje. Većina ispitanika je kao motiv za škakljanje navela - pokazati naklonost. Drugi po redu motiv bio je - privlačenje pažnje, piše portal 24sata. 

Samo iskustvo toga da oni sami budu poškakljani većina je ocijenila 'umjereno ugodnim', a užitak u tome, na ljestvici od 1 do 10, ocijenili su sa prosječnom ocjenom od 5,9. 

Psiholog je spomenuo i slično istraživanje iz 2015. Na pitanje uživaju li u škakljanju, 32 posto ispitanika odgovorilo je 'Da', 36 posto 'Ne', a ostatak se izjasnio sa 'Podijeljeno/Neutralno'. 

- Kad je riječ o škakljanju, čini se da postoji podjela između onih koji ne razumiju zašto netko ne voli da ih se škaklja i druge strane koja se pita zašto bi itko ikad želio da ga se poškaklja. Tu su i pojedinci kojima nije jasno zašto toliko bježe od škakljanja, koprcaju se i vrište da bi ubrzo poželjeli još. Kako bismo bolje razumjeli razloge škakljati nekoga i biti poškakljan, moramo uzeti u obzir značenja koja pojedinci pripisuju tom činu - nastavio je.

Škakljanje kao igra

- Koncipiranje škakljanja kao čina igre objasnilo bi zašto se pojedinac bori kako bi se iščupao iz situacije kad ga netko škaklja, da bi se ubrzo vratio po još te tako potvrdili teoriju da se škakljanjem pokazuje i stječe naklonost - kaže psiholog.

Mnoge ljude to asocira na djetinjstvo kad su ih roditelji u igri škakljali, a oni su bježali i vraćali se po još zabave. 

- Ovakvo igranje može se prenijeti na društvene odnose odraslih gdje se škakljanje doživljava kao nešto zabavno, bezazleno i prijateljsko, nešto što za sobom ne nosi neke posljedice. Na taj način ono postaje dio dogovorene socijalne interakcije - pojasnio je psiholog.

Cijeli članak pročitajte OVDJE.