Skupina od nekoliko tisuća ljudi sporazumijeva se jezikom koji nije sličan niti jednom drugom, a u posljednjih 40 godina prešli su s lovačko-sakupljačkog lutanja na stalne adrese u šumskim naseljima. Neke od zajednica odbacile su svaki kontakt s vanjskim svijetom i preselile u izoliranija područja. Iako bi s ostatkom svijeta mogli podijeliti brojne mudrosti, ne dijele entuzijazam s Kogijima, plemenom koje je nakon 500 godina izašlo iz izolacije kako bi upozorilo ostatak svijeta na veliku opasnosti, prenosi Pun kufer.

Neslavni prvi susret s civilizacijom

Prvi susret Huaorana s civilizacijom neslavno je prošao. Kako otkriva novinar Scott Wallace, američki misionari u Ekvadoru prvi kontakt s Huaoranima ostvarili su tako da su im spustili darove iz aviona. Fotografije, koje su bile među stvarima, zbunile su pleme koje tako nešto nikad prije nije vidjelo. Zaključili su kako se radi o crnoj magiji, a misionare koje su pronašli na obali rijeke su ubili kopljima.

Prema plemenskom vjerovanju, razlike između fizičkog i duhovnog ne postoji, a u počecima su smatrali kako je cijeli svijet – šuma, i koristili su istu riječ za oba pojma. I danas je šuma njihov dom, a vanjski svijet nesigurno mjesto za život. O šumi koja je utkana u život svakog pripadnika plemena imaju iznimno detaljno znanje: kako geografsko, botaničko, ekološko…

Tajna sreće

Zahvaljujući šumi, Huaroni i preživljavaju, a prije nego što krenu u lov šaman izmoli molitvu za što uspješniji pothvat. Njihove mete najčešće su divlje svinje, ptice i majmuni, ali jelene ne diraju, navodno jer su im oči previše slične ljudskima. Kako bi umirili duhove mrtvih životnija, šamani bi ritualno pripremali otrov za strelice koje bi se potom ispuhivale u žrtve. Lov takvim strelicama ne smatra se ubijanjem nego doživljava kao branje plodova iz prirode. Osim biljaka koje koriste u prehrani, Huaorani poznaju i halucinogeno bilje, koriste ayahuascu te gljive, kao što je Dictyonema huaorani.

Zanimljivo je i kako su Huaorani usredotočeni na sadašnjost i život u trenutku. Škrte riječi u jeziku im ne dopuštaju raspredanje o stvarima koje se odnose na prošlost i budućnost. Njihova jedina riječ za buduća vremena, baane, ujedno znači sutra. Život u trenutku, neki će reći, jedan je od razloga zašto su Huaorani sretni, bez obzira na planove velikih naftnih kompanija ili sječe drveća koje bi mogle uništiti njihov dom.

“Kada sam ih pitala što za njih znači biti sretan i što možemo naučiti iz njihove sreće, bili su zbunjeni i nisu znali što bi rekli. Pomislila sam da im prevoditelj pogrešno prevodi postavljeno pitanje. Mislim, kako ne mogu artikulirati što je za njih sreća?“, otkriva Tessa Blencowe iz Londona koja je s plemenom živjela pet dana, te dodaje:

“Do kraja putovanja postalo mi je jasno zašto im je sreća tako strani koncept. Njima je sreća stalni način postojanja. Pitanje što ih čini sretnima jednako je uzaludno kao da pitate orla zašto ima krila: jednostavno ih ima, i jednostavno jesu. Njihov urođeni osjećaj svrhe proizašao je iz duboke povezanosti s duhovnošću. Oni ne pripadaju određenoj religiji, ali vjeruju u više biće i život nakon smrti. Ono što je najvažnije, pleme vjeruje da su duh i priroda jedno, a njihova svrha je zaštititi i njegovati svijet u kojem žive. Bez obzira na to jeste li religiozni, duhovni ili niste, postoji nešto nevjerojatno vrijedno u tome.”