1. Imaju li oni pojam vremena i drugih ljudi?

Sudeći po njihovom ponašanju na gradskim trgovima, mnogi bi rekli ne. Znanstvenici kažu: da! Možda se to nama ne čini jer naš mozak drugačije obrađuje te informacije, no golub je prilično svjestan vremena i okoline.

Idući put kad se zapitate „Zašto ne polete, ili polete u zadnji čas, kad idem prema njima?“, samo se sjetite: oni su već puno prije vas izračunali koliko im je potrebno da polete i da li će to baš biti nužno. Navikli su na život u gradovima i podražaje, pa zar mislite da će se umarati letom na svaki vaš trzaj? Prošeći dalje, čovječe!

Da, imaju više nego dobru percepciju vremena, ali i prostora. Golub može pronaći svoje gnijezdo čak i kad ih se, poput taoca koji ne vide gdje idu, transportira 2000 kilometara daleko. Zbog toga i jesu dobre pismonoše.

2. Hrabra ratna golubica spasila je 200 života

Još u staroj Grčkoj nosili su sportske rezultate s Olimpijskih igara, a i sam Džingis-kan ih je koristio kao poštare. No, poslušajte tek ovu modernu priču. Tijekom oba svjetska rata korišteni su za slanje poruka – Amerika je imala čak 200 000 golubova u pričuvi.

Jedan, tj. jedna od njih bila je Cher Ami. Svoje francusko ime „dragi prijatelj“, dobila je zbog zasluga u Prvom svjetskom ratu (tada su mislili da se radi o muškom golubu, stoga i muško ime).

Naime, 1918. godine 550 američkih vojnika ostalo je zarobljeno iza neprijateljskih linija u Francuskoj, te odsječeno od savezničkih trupa. Pokušavali su poslati poruku suborcima da su zarobljeni, bez hrane i municije, no bezuspješno. U borbama su izgubili čak 350 ljudi.

U jednom trenutku, njihov major napisao je lokaciju na kojoj se nalaze i vapaj u pomoć. Svezao ju je golubici za nogu i pustio ju u vis. Nijemci su je uočili i počeli pucati po njoj. Pala je na zemlju, no ponovno se ustala i premda teško ozlijeđena, poletjela. U manje od pola sata njena poruka stigla je do savezničke vojske. Zahvaljujući golubici vojska je intervenirala i spasila 194 suborca.

Cher Ami postala je ratni heroj, a vojni liječnici pokušavali su joj spasiti život. Bila je upucana u prsa, oslijepljena na jedno oko i izgubila je jednu nogu. Uspjela je oporaviti, a doktori su joj izrezbarili malu drvenu umjetnu nogu. Vratila se natrag kući, u Ameriku, gdje je dobila brojne medalje i počasti.

Inače, bila je rođena 1918., a umrla 1919. godine od posljedica ranjavanja. Imala je samo godinu dana, no njeno ime nadživjelo ju je. Generacije školaraca u desetljećima nakon rata učili su o njoj jednako kao što su učili o istaknutim (ljudskim) ratnim herojima.

3. Zašto ne sjede na drveću?

Kraj toliko lijepih (preostalih) grana u gradu, oni sjede na hladnom betonu. Pa zar ne vide druge ptice kako uživaju u krošnjama?

Osim što bi golubovi to isto mogli reći za nas koji jurcamo gradovima kraj tolike lijepe prirode, postoje dobri razlozi. Golub je jedan od najdugovječnijih čovjekovih prijatelja, pa je naviknut na suživot s ljudima u urbanim zonama. Štoviše, tu je sigurniji jer u prirodi ima mnogo neprijatelja. A gdje ima ljudi, ima i finih krušnih mrvica. Mmm, najbolje!

Vrsta s kojom mi dijelimo gradske ulice inače ima svoje prirodno stanište u stjenovitim obroncima planina – stoga su beton, brončane glave velikana i žlijebovi prikladna zamjena. Iako, postoje i golubovi koje ćete vidjeti na drveću.

4. Zašto nikad ne vidimo bebe golubove, pa ni mrtve golubove?

„Živjeli smo dugo s roditeljima i prije krize“, mogli bi nam gugutati. Mali golubovi nešto duže ostaju u svom gnijezdu, a jednom kad ga napuste – izgledaju kao odrasli golubovi. To je razlog zašto ih ne viđate.

Čak i ako ste ih vidjeli, vjerojatno ih niste prepoznali. Mali su, čupavi i puni bijelo-žutog perja. Mama i tata ravnopravno brinu za njih, od prehrane do sigurnosti. Golubovi u prosjeku žive oko 6 godina, a kada osjete da je vrijeme odlaska, povlače se u skrovita mjesta.

5. Pamte lica, vole dobru umjetnost i Nikolu Teslu

Golubovi pamte naša lica, čak i kad nosimo drugu odjeću. Dokazali su to znanstvenici u više eksperimenata tijekom kojih bi im jedna grupa ljudi donosila hranu, a druga ih tjerala. Golubovi su s vremenom počeli izbjegavati ove koji su ih tjerali, a dolazili ovima s hranom – čak i kad bi zamijenili odjeću. Počinjemo dvoumiti jesu li njihovi „poklončići“ s visina znak sreće ili ipak kazna…

Evo još fascinantnijeg podatka. Japanski znanstvenici su dokazali kako golubovi mogu kategorizirati vizualne pojave, i to na neobičan način: pokazujući im slajdove Monetovih i Picassovih slika, uočili su kako golubovi mogu razaznati stilove umjetnosti poput impresionizma i kubizma. Kad su im pokazali slike drugih impresionista, znali su ih povezati s Monetovih portfoliom, a Braqueove slike s Picassovim stilom – čak i kad bi slike bile zamućene ili crno-bijele. A studija iz 2016. godine pokazala je kako mogu razlikovati i pisane riječi.

Nakon svega ovoga, logično dolazi informacija da su se voljeli družiti s genijalcem Nikolom Teslom po parkovima New Yorka, a i on s njima. Veliki umovi slično razmišljaju, piše PunKufer.