Bijeg iz Alcatraza

Bivši zatvor maksimalne sigurnosti Alcatraz bio je poznat kao dom kriminalaca poput Ala Caponea i Georgea "Machine Gun" Kellyja, ali i zbog brojnih pokušaja bijega. Zbog rata protiv kriminala 1934. pretvoren je u najsigurniji zatvor na svijetu, a bijeg se "činio gotovo nemogućim".

Međutim, od 1934. do zatvaranja zatvora 1963. dogodilo se 14 različitih pokušaja bijega 36 muškaraca, a poznato je da su gotovo svi uhvaćeni ili nisu preživjeli, osim trojice. Clarence Anglin, John William Anglin i Frank Morris bili su stari poznanici iz višestrukih zatvorskih boravaka koje su proveli zajedno.

Morris je poslan u Alcatraz u siječnju 1960. nakon što je osuđen za pljačku banke, provalu i pokušaj bijega iz zatvora. Franka Morrisa slijedio je John Anglin, koji je doveden kasnije te godine, a Johna je slijedio njegov brat Clarence početkom 1961. Sada raspoređeni u susjedne ćelije, trojica su pokušali smisliti plan za bijeg uz pomoć još jednog zatvorenika, Allena Westa.

12. lipnja 1962., tijekom jutarnjeg provjeravanja kreveta, Clarencea, Johna i Franka nije bilo nigdje. Umjesto toga, u njihovim su krevetima bile tri vješto napravljene lutke od gipsa, boje kože i s pravom ljudskom kosom kako bi zavarale noćne čuvare. Naravno, cijelo je mjesto zatvoreno i uslijedila je masovna potraga.

FBI u San Franciscu odmah se uhvatio slučaja i poslao poruku drugim uredima diljem zemlje da počnu prikupljati informacije o trojici bjegunaca i njihovim prethodnim pokušajima bijega iz zatvora. FBI je također kontaktirao obitelji zatvorenika, prikupio sve identifikacijske podatke o njima i zamolio operatere čamaca u zaljevu da motre.

Nekoliko dana kasnije pronađen je paket pisama povezan s muškarcima, a kasnije i komadi drveta nalik na veslo, komadići gume, pa čak i prsluk za spašavanje domaće izrade. No nakon opsežne potrage više dokaza nije prikupljeno. Kako je vrijeme prolazilo, uz pomoć Obalne straže, Ureda zatvorskih vlasti i Allena Westa (koji je pomogao u izradi plana i trebao je pobjeći s trojicom, ali nije uspio izaći iz ćelije na vrijeme), FBI je povezao djeliće slagalice, piše Index.

FBI tvrdi da je plan pripreme bio sljedeći: Grupa je ovo planirala od prosinca, a koristeći alate poput kućne bušilice s motorom napravljenim od pokvarenog usisavača trojac je olabavio otvore za zrak u stražnjem dijelu svojih ćelija probušivši male rupe u zidu kako bi ih učinkovito uklonili. Iza zida nalazio se nečuvani pomoćni hodnik. Spustili su se niz hodnik i probili se do krova, gdje su imali tajnu radionicu.

Ondje su držali ukradene materijale za izradu onoga što im je bilo potrebno za bijeg. Koristili su više od 50 ukradenih kabanica za izradu splavi i improviziranih pojaseva za spašavanje, a čak su i glazbene instrumente pretvorili u sredstvo napuhavanja splavi.

Kad je stigla večer 11. lipnja, bio je to trenutak za trojicu zatvorenika. Napustili su svoje ćelije, zgrabili svoju opremu, popeli se na krov zatvora, spustili se niz dimnjak pekare, prešli preko ograde koja okružuje zatvor, uputili se na sjeveroistočnu stranu otoka i porinuli svoju splav.

Što se s njima dogodilo nakon toga potpuna je misterija, no prema FBI-u, "nisu preživjeli". Ali FBI je zatvorio slučaj u prosincu 1979. i predao ga američkim maršalima, koji još uvijek "nastavljaju istraživati ​​malo vjerojatan slučaj da je trojac još živ".

Ubojstvo Elizabeth Short

Ujutro 15. siječnja 1947., žena u šetnji s djetetom u Los Angelesu naišla je na golo tijelo koje se nalazilo samo nekoliko metara od pločnika i ležalo na takav način da je žena prijavila policiji da je isprva vjerovala da se radi o lutki. Unatoč preciznim i uznemirujućim posjekotinama i sakaćenjima učinjenima na tijelu (uključujući njezino presijecanje na pola i posjekotine na ustima koje se mogu usporediti samo s Jokerom), na mjestu događaja nije bilo ni kapi krvi.

Istragu je vodila policija Los Angelesa, a u pomoć je pozvan FBI. Unutar 56 minuta nakon što je primio otiske uzete s tijela žrtve, FBI je kao žrtvu identificirao 22-godišnju holivudsku nadu Elizabeth Short, čiji su otisci bili u sustavu zbog prethodnog uhićenja zbog maloljetničkog pijanstva i prethodne prijave za posao.

Tisak ju je kasnije prozvao Crna Dalija zbog njezine navodne ljubavi prema prozirnoj crnoj odjeći i, naravno, publikacije su se pobrinule da impliciraju da je tako gnusan čin nasilja prema ženi na neki način posljedica toga što je ona "seks-zlobnica" ili "seksualno promiskuitetna".

FBI je proveo provjere evidencije i obavio intervjue diljem zemlje kako bi potencijalno pronašao njezinog ubojicu. Čak su ispitali skupinu studenata Medicinskog fakulteta Sveučilišta Južne Kalifornije zbog zastrašujuće vješte disekcije koja je učinjena na Elizabethinom tijelu. FBI-u je poslano anonimno pismo "od ubojice" s kojeg su pokušali uzeti otiske koji nisu odgovarali ničemu u bazi podataka.

Elizabethin ubojica nikada nije pronađen, a FBI ide toliko daleko da kaže: "S obzirom na to koliko je vremena prošlo, vjerojatno nikada neće biti. Legenda raste." Nažalost, za Elizabeth to nije bila neka legenda ili strašna narodna priča. Bila je potpuno osakaćena i zlostavljana i nikada nije dočekala nikakvu pravdu.

Bombaški napad na Wall Streetu 1920.

16. rujna 1920., usred radnog dana na vrlo prometnom Wall Streetu u New Yorku, neugledni čovjek koji je vozio zapregu koju je vukao konj zaustavio se ispred US Assaya, ureda preko puta zgrade JP Morgan.

Čovjek je izašao iz zaprege i nestao u gomili. Nekoliko trenutaka kasnije, zaprežna kola su eksplodirala u tone metalnih fragmenata, usmrtivši 30 ljudi i ranivši više od 300. Pokolj je opisan kao "užasan", a broj žrtava nastavio je rasti tijekom dana dok je sve više ljudi podleglo ozljedama. 

U početku nije bilo sasvim očito da se radi o terorističkom napadu. Timovi gradske čistoće očistili su mjesto eksplozije tijekom noći, eliminirajući sve tragove s mjesta događaja. Sljedeći dan svi su se vratili na posao na Wall Street, a cerade su prekrivale njihove eksplodirane prozore.

Njujorška policija i vatrogasci, Istražni ured (kako se FBI zvao prije nego što je postao Federalni istražni ured) i američka tajna služba udružili su se kako bi locirali bombaša. Iako je FBI intervjuirao stotine ljudi koji su bili na mjestu događaja prije, poslije i za vrijeme napada, nije bilo traga. Tvrdili su da je nekoliko sjećanja na vozača i kola bilo beskorisno, ali njujorška policija je nekako uspjela rekonstruirati bombu i njezin mehanizam osigurača te je postojala određena skepsa u vezi s njihovim tvrdnjama.

Kad je riječ o tragovima, prije eksplozije pismonoša je spominjao pronalazak tiskanih letaka grupe pod nazivom Američki anarhistički borci, koji su tražili oslobađanje političkih zatvorenika. Za letke koji su otkriveni tek "kasnije" tvrdilo se da su bili slični onima pronađenima u druga dva bombaška napada, koje su potaknuli talijanski anarhisti.

FBI tvrdi da su marljivo istraživali istočnu obalu kako bi pronašli porijeklo letaka. Međutim, nisu uspjeli. Isprva su posumnjali na to da su odgovorni sljedbenici talijanskog anarhista Luigija Galleanija, ali se ništa nije moglo dokazati i anarhist je pobjegao iz zemlje. Nastavili su istraživati ​​sljedeće tri godine, ali ništa nije proizašlo iz toga. Tvrde da je njihov najbolji dokaz i analiza situacije jednostavno da je to učinio "talijanski anarhist".

Misteriozni slučaj D.B.-ja Coopera

24. studenog 1979., čovjek koji je tvrdio da je Dan Cooper upotrijebio je gotovinu za kupnju jednosmjerne karte od Portlanda Seattlea na Northwest Orient Airlinesu (let #305). Cooper je opisan kao miran muškarac, u srednjim 40-ima koji nosi poslovno odijelo. Čak navode da je naručio burbon i sok dok je let čekao polijetanje.

Malo nakon 15 sati, Cooper je stjuardesi predao poruku u kojoj je detaljno pisalo kako u aktovci ima bombu i želi da ona sjedne pokraj njega. Očito je učinila kako joj je rečeno, a Cooper joj je dao zaviriti u svoju aktovku, koja je opisana kao "masa žica i crvenih štapića". Rekao je stjuardesi da zapiše ono što joj je rekao, a sljedeće čega se sjetila bila je da je poruku odnijela kapetanu. Cooper je tražio četiri padobrana i 200.000 dolara u novčanicama od 20 dolara.

Kad je zrakoplov stigao u Seattle, Cooper je zamijenio 36 putnika u zrakoplovu za novac i padobrane. Sa sobom je zadržao nekoliko članova posade, naredivši da ga avion odveze u Mexico City. Nešto poslije 20 sati, negdje između Seattlea i Rena, Cooper je otvorio stražnji dio aviona i iskočio u noć s novcem od otkupnine i padobranom. Let s preostalim članovima posade nastavio je dalje i sigurno sletio.

FBI je otkrio zločin tijekom leta i otvorili su istragu pod nazivom NORJAK (Sjeverozapadna otmica). Oni su, naravno, pretražili zrakoplov u potrazi za bilo kakvim dokazima, prateći tragove diljem zemlje, a do pete godišnjice intervjuirali su 800 osumnjičenih i eliminirali sve osim njih 24.

Kažu da je "omiljeni osumnjičenik" među ljudima Richard Floyd McCoy, koji je izveo sličnu vratolomiju samo nekoliko mjeseci nakon Coopera, ali je kasnije isključen jer nije odgovarao gotovo identičnim opisima koje su im dale dvije stjuardese i "zbog drugih razloga".

Naravno, njihova prva teorija je da je Cooper mrtav. Međutim, 1980. godine mladić je pronašao truli paket od 5800 dolara (u novčanicama od 20 dolara) koji je odgovarao serijskim brojevima novca za otkupninu.

No za FBI to sugerira ne da je mogao ispustiti jedan od paketa punih novca i otići s ostatkom od 200.000 dolara, nego da je to dodatni poticaj tvrdnji da nije preživio skok. "Odvažna otmica i nestanak ostaju intrigantna misterija - kako za policiju tako i za detektive amatere", stoji na kraju njihovog izvještaja.

Zastrašujući napadi antraksom

Relativno nedavne 2001. godine, ubrzo nakon terorističkih napada 11. rujna na Svjetski trgovački centar i Pentagon, pisma protkana antraksom počela su se pojavljivati ​​u poštanskom sustavu SAD-a. U ovom napadu ubijeno je petero ljudi, a mnogi drugi izloženi štetnoj i potencijalno smrtonosnoj tvari.

FBI taj slučaj naziva jednom od svojih "najvećih i najsloženijih istraga u povijesti provođenja zakona",a zanimljivo je da su za nešto tako "veliko i složeno" krajnje nejasni na svojoj web stranici, čak i u usporedbi sa slučajevima koje nikad nisu riješili.

Tek u kolovozu 2008. Ministarstvo pravosuđa i FBI su napravili "proboj" u slučaju. Nasumično su objavili hrpu dokumenata i informacija s pojedinostima da će biti podignute optužnice protiv dr. Brucea Ivinsa (višeg istraživača bioobrane na Medicinskom istraživačkom institutu za zarazne bolesti Sjedinjenih Država) za napade, ali on si je oduzeo život prije nego što su mogli podići optužnicu.

19. veljače 2010. FBI, Služba poštanske inspekcije SAD-a i druge uključene agencije za provođenje zakona službeno su zatvorile slučaj. Naravno, bilo je mnogo sumnji, čak i 2008., u vezi s mogućnošću da se radi o Ivinsu: od neuvjerljivih dokaza do rukopisa koji se ne poklapa, do pitanja kako je netko mogao učiniti nešto tako velikih razmjera sam i uopće imati toliko pristupa nečem takvom.

FBI se ponosio ovim slučajem rekavši da su se njihovi napori sastojali od više od 10.000 intervjua sa svjedocima na šest različitih kontinenata, 80 pretraga i pronalaženja više od 6000 "potencijalnih" dokaza, prenosi Index.