Za mnoge ljude ovaj simptom može biti rezultat odrastanja uz roditelja koji je često krivnju za neželjene ishode prebacivao na dijete, piše za Psychology Today klinički psiholog dr. Daniel S. Lobel.

Ovaj utjecaj je još jači ako se dijete kažnjava kada odbija priznati krivnju, prenosi N1.

Često je isprika mehanizam za suočavanje koji se razvija kako bi se izbjegla kazna. Dok priznanje krivnje može ublažiti kaznu u nekim okolnostima, cijena je retraumatizacija, tvrdi.

Dobri roditelji smatraju svoju djecu odgovornom za njihove izbore i postupke. Ovo osnažuje djecu da donose dobre odluke kako bi postigli željene rezultate.

S druge strane, roditelji koji pate od simptoma narcisoidnog poremećaja osobnosti krive svoju djecu za neželjene ishode, neovisno o tome ima li dijete kontrolu nad njima ili ne.

Na taj način ne pomažu djetetu da izgradi karakter. To radi roditelj koji ne želi preuzeti odgovornost za svoje pogreške ili loše ishode.

Kao primjer daje “Barryjevu priču”

Barry se cijele godine veselio diplomi. Jedan od roditelja organizirao je veliku zabavu za cijeli razred. Osigurali su autobus do dvorane koju su zakupili za večer. Autobus bi po redu vožnje krenuo u 18 sati. Barry se brinuo da će ga majka kasno odvesti na autobus i da će propustiti zabavu.

Barry je prije nekoliko dana podsjetio svoju majku koliko mu je važno doći na vrijeme. Zabrinuto je odgovorila:

“Tako si sebičan. Misliš samo na sebe i svoju glupu stranku. Baš si nezahvalan.’

Na dan zabave Barry je bio nervozan. Bojao se da ga majka neće stići na autobus na vrijeme, ali i da će se, ako joj kaže, obrušiti na njega kao prije.

Kad je došlo vrijeme da krene na zabavu, zatekao je svoju majku na telefonu. Dao joj je znak, ali ona ga je ignorirala. Stao je ispred nje i čekao, a ona je ušla u svoju sobu i zatvorila vrata. Barry se spremio i gledao na sat 20 minuta prije nego što je izašla iz spavaće sobe i rekla mu da je spremna povesti ga. Nije joj ništa rekao u autu. Nadao se da je autobus nekako zakasnio i da će još biti tamo kad stignu. Bio je užasnut kad su stigli do napuštene autobusne stanice.

Na putu kući u autu, Barry je rekao svojoj majci da je jako tužan i razočaran što je propustio događaj. Vodili su sljedeći razgovor.

Mama: “Nemoj me kriviti što sam propustila tvoju glupu zabavu.”

Barry: “Siguran sam da je većina ostalih učenika ušla u autobus na vrijeme.”

Mama: “Ti si kriv.” Činjenica da me gnjaviš oko toga cijeli tjedan stvara mi stres.”

Barry: “Mislim da smo propustili autobus jer si predugo razgovarala s prijateljem.”

Mama: “Ti nezahvalno malo derište. Pokušavam te odvesti na tvoju glupu zabavu, a ti se ovako ponašaš prema meni.”

Barry: “Propustili smo autobus.”

Mama: “Razgovarala sam s prijateljicom o tome koliko si me živcirao. Voljela bih da se nikada nisi rodio.”

Barry: “Oprosti.”

Mama: “Upropastio si mi cijeli tjedan.”

Barry: “Žao mi je.”

Mama: “Uništio si mi cijeli život.”

Barry: “Oprosti”

Mama: “Imati djecu bila je najveća greška u mom životu.”

Barry: “Oprosti.”

Mama: “Bolje bi ti bilo.”

Barry je opetovano rekao svojoj majci da mu je žao jer je znao da je to jedini način da je spriječi da se ne napada na njega. Iz iskustva je znao da je pokušaj da svoju majku smatra odgovornom za sve neželjene ishode rezultirao time da je ona postala žrtva i svaljivala je krivnju na njega.

Jedini način da je zaustavi bio je da mu kaže da mu je žao, iako je jedino za čim je žalio bilo to što se morao oslanjati na nju za neke stvari.

Barry je iz ovakvih situacija naučio da kada dođe do neželjenih ishoda, jedini način da se izbjegne verbalno zlostavljanje je spriječiti ga i unaprijed se ispričati. To je generalizirao u svim svojim vezama, iako većina njegovih veza nije bila traumatična.

Stalno se ispričavati za ishode koji nisu bili njegova krivnja imalo je štetan učinak na sve njegove odnose.

Neki ljudi to koriste kako bi izbjegli svoje odgovornosti. Većina ljudi gubi poštovanje prema njemu jer takav način odnosa pokazuje slabost i podređenost. To također pogoršava njegov osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanja jer ulazi u sva neslaganja i sukobe prihvaćajući da je u krivu.

Zacjeljivanje ovih rana iz djetinjstva zahtijeva od odraslog čovjeka da se obveže da neće prihvatiti tuđe napade na sebe ni pod kojim okolnostima.

Kao dijete nije mogao izbjeći vezu s roditeljem koji pati od poremećaja osobnosti. Kao odrasla osoba to više ne mora podnositi. Njegovo ozdravljenje i rast ovisi o njegovoj predanosti sebi, ako ga drugi napadnu, on će ili prestati s agresijom ili prekinuti vezu. Tada će moći slobodno preuzeti odgovornost za svoje pogreške, ali ne i za tuđe, zaključuje klinička psihologinja.