Možda ste upoznati s pričom o Petru Panu – dječaku koji ne želi odrasti. Unatoč tome što zvuči dobro da nikada ne biste trebali platite račun ili zakazati pregled kod liječnika to su uobičajene stvari koje bi odrasli trebali raditi.

Petar Pan izbjegava odgovornosti koje nosi zrelo doba, a ljudi sa sindromom Petra Pana imaju tendenciju činiti isto, prenose 24 sata.hr.

Odakle dolazi izraz “sindrom Petra Pana”?

Naziv je dobio po dječaku koji nikada nije odrastao, izraz “sindrom Petra Pana” prvi je put je viđen u knjizi psihoanalitičara Dana Kileya iz 1983. – Sindrom Petra Pana: muškarci koji nikada ne odrastu.

Pojam opisuje fenomen odraslih koji stare fizički, ali ne i emocionalno. Odrasli sa sindromom Petra Pana izbjegavaju osobne i profesionalne odgovornosti odrasle osobe.

“Oni su samo pojedinci koji stvarno ne žele da odrastu. I smatraju da su odgovornosti odraslih zaista izazovne”, kaže psihoterapeut i stručnjak za odnose Babita Spinelli. Kiley se u svom istraživanju možda usredotočio na muškarce, ali sindrom Petra Pana može se primijeniti na bilo koji spol.

“U današnje vrijeme nemamo takve rodne stereotipe pa doista želimo biti otvoreniji u načinu na koji ih primjenjujemo”, potvrđuje Spinelli.

Sindrom Petra Pana nije službena dijagnoza ili stanje mentalnog zdravlja priznato od Svjetske zdravstvene organizacije ili Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM-5).

Teško je reći imate li vi ili netko koga poznajete sindrom Petra Pana jer ne postoje službeni simptomi, no postoje neki uobičajeni znakovi koji mogu ukazati na sindrom, iako bi se kod svakog mogli drugačije manifestirati.

Navodeno je šest znakova koji ukazuju na sindrom Petra Pana:

Problemi s dugoročnim planovima

Nekome sa sindromom Petra Pana može biti teško biti u dugotrajnoj vezi, romantičnoj ili platonskoj.

Njihov stil privrženosti sve je samo ne siguran i možda se neće moći emocionalno posvetiti nekom drugom. To ne znači da svi koji ne žele dugotrajnu vezu imaju ovaj sindrom.

Oslanjanje na druge ljude da će se brinuti o njima

Mogu biti skloni tome da ovise o roditeljima ili obitelji.

“Oni nisu u stanju učiniti ništa što bi im pomoglo da se odvoje od roditelja ili nekog tko se brine o njima. Oni uživaju dok se drugi brinu o njima”, kaže psihijatar za djecu i odrasle Gauri Khurana.

Nema interesa za osobni rast

Postoji opće shvaćanje da kako stariš, rasteš kao osoba. Rast može biti minimalan, ali i dalje je rast.

No, kad imate sindrom Petra Pana, nema razloga za rast: uživate živjeti život onako kako ste uvijek živjeli i ne vidite ništa loše u tome.

Teško donošenje odluka

Prosječna osoba donosi oko 35.000 odluka svaki dan. Moglo bi se reći da se to odnosi na većinu odraslih. Netko sa sindromom Petra Pana to može izbjeći ako netko drugi preuzme vodstvo.

“Često se boje da će na njih gledati negativno, pa su paralizirani oko svojih odluka”, kaže Spinelli.

Čvrst odnos s novcem

Nisu svi pametni kada je u pitanju upravljanje novcem. O svojim financijama možete razmišljati samo dok trošite novac ili provjeravate svoje račune, ali i dalje razmišljate o tome.

Za nekoga sa sindromom Petra Pana, praćenje osobnih financija nije prioritet. To čak može biti i nešto što potpuno izbjegavaju – sve dok se na njihovom računu ne pojavi minus.

Izbjegavanje sukoba

Netko sa sindromom Petra Pana možda još uvijek ima emocionalnu zrelost djeteta. Stoga, što se tiče sukoba, oni ga izbjegavaju najbolje što mogu, ponekad bježeći u vlastitu stvarnost, a drugi put jureći i zaključavajući se u spavaću sobu.

Odakle te osobine dolaze?

“Kao psihoanalitičar uvijek tražimo vezu s djetinjstvom”, kaže Spinelli.

“Recimo da ste imali roditelje koji su uvijek bili uz vas te super uključeni u vaš život. Oni su se pobrinuli za sve i imali su tendenciju biti malo previše zaštitnički nastrojeni. Možda su vas bodrili i čuvali, ali su također stvarali klimave temelje za vaše odraslo ‘Ja’ – ono u kojem ste se osjećali nesigurno ili tjeskobno kada dođe vrijeme da donesete odluku ili učinite nešto za sebe”, kaže.