Ovog ljeta Aperol Spritz u potocima teče barovima šarmantnih avenija New Yorka, od terasa na Tribeci do novih bistroa u Brooklynu. U Singapuru možete otići na takozvani Aperol Spritz “bar crawl” (posjete nizu barova uz ispijanje Aperola), a u Parizu je ovo piće ušlo u stalnu ponudu u većini kafića.

Čini se da su aperitivi preuzeli ulogu happy houra. Ipak, trenutna popularnost Aperol Spritza zbunjuje Venecijance, prenosi N1.

Aperol se sastoji od pola čaše prosecca, trećine čaše gorkog likera, kockica leda i malo sode – tim redom, kako bi se prirodno pojavili mjehurići – a ukrašeno je velikom, sočnom maslinom ili kriškom naranče. Nedavno je Aperol proglašen najpopularnijim aperitivom u Italiji. Toliko je popularan da ga je talijanska ministrica Eugenia Roccella proglasila odgovornim za demografsku krizu, izjavivši da mladi parovi danas biraju između “ispijanja Spritza i imanja djece.”

Aperol je izmišljen davne 1919. godine u Padovi. U početku se prodavao onima koji su željeli ostati u formi, budući da piće ima nizak postotak alkohola. Do osamdesetih, Aperol je postao nevjerojatno jeftin, a u njemu su uživali lokalci u svim barovima u regiji Veneto.

“Aperol Spritz bio je piće starih pijanaca, onih ljudi koje biste u kafiću mogli čuti kako svako malo psuju – ovo kažem s najvećim simpatijama”, kaže autor pamfleta Vodič za spritz, Roberto Pasini.

Krajem devedesetih Aperol više nije privlačio samo stare, glasne pijance, već i razuzdane studente koji su ga ispijali iz plastičnih čaša.

Kako bi osigurali kontrolu nad venecijanskim tržištem, 2003. je Aperol kupio Campari i došao na fantastičnu ideju da ga počne posluživati u elegantnim okruglim čašama, umjesto u kamenim peharima.

“Ova čaša dala je Aperolu vidljivost i dostojanstvo”, kaže Julka Villa, rođena Venecijanka i direktorica marketinga za Campari. Promjenom načina posluživanja, Aperol se uzdigao iz skromnih krčmi u uglađene lounge barove za više klase. Ciljana publika više nije uključivala ostarjele momke u Padovi, već mondenu ekipu u Milanu. Čaše više nisu morale biti čvrste jer nitko nije njima lupao o stolove.

Aperol je postao popularan i među ljudima koji dotad nisu voljeli gorka pića, objašnjava Villa. U SAD-u je upravo Aperol odigrao ključnu ulogu u popularizaciji gorkih okusa. Do prije 40 godina, Amerikanci nisu voljeli gorčinu, jednako kao ni tamnu čokoladu, jaku kavu ili kelj. Sada guglaju pitanja tipa “Što je Vermouth?”, “Kako se zove crveno gorko piće?” ili, za one egzistencijalno nastrojene, “Mogu li Aperol piti sam, bez društva?”

Takav globalni uspjeh ima svoju cijenu. U ovom slučaju, žrtva je bila maslina. Kako bi se privukla međunarodna publika koja preferira okus – i nižu cijenu – naranče, maslina je nestala iz recepta za Aperol na boci. Većina ljudi koji nisu iz Italije danas niti ne zna da je maslina ikada bila dio ovog pića.

“To je veliki gubitak za čovječanstvo”, kaže Pasini, koji preferira kombinaciju maslina i naranče u piću. Tu ne staju njegove žalopojke: Komercijalni recept koristi previše Aperola i previše leda. On misli da su vam potrebne tek dvije kockice leda, a ne puna čaša, jer “nije to mojito.” A budući da se radi o spritzu, a ne o koktelu, Pasinija smeta i slamka.

Dojmovi su komplicirani, kao i uvijek kada s Talijanima pričate o visokom ukusu. Ipak, 85 posto Talijana slaže se s jednom: Navika aperitiva barem jednom mjesečno neće samo tako nestati.

“To je himna usporavanju”, kaže stručnjakinja za hranu Eleonora Cozzella. “Želja da produljite trenutak prije večere. Izlika da nešto popijete, gricnete i ostanete zajedno još neko vrijeme prije nego odete kućama.”

To možda objašnjava popularnost ove stare tradicije, od vremena austrijskog carstva do danas: Radi se o vrlo talijanskoj, oduljenoj i ležernoj potrazi za savršenim okusom ljetnog predvečerja.