I ne, vjerovali ili ne, mnoge tu odluku na kraju života ne zažale. Ne mogu napisati nijedna - jer ljudi imaju tendenciju, posebice pred kraj života, sanjariti o nekim drugačijim putevima kojima su mogli krenuti. No, ako je normalno za pretpostaviti da postoje žene kojima je žao što nikada nisu bile majke, zašto ne bi bilo normalno pretpostaviti da, isto tako, postoje brojne žene koje su postale majke i tu odluku zažalile? 

Je li ovo najveća tabu tema za ženu?

Veliki je tabu priznati takve stvari u društvu koje očekuje i pretpostavlja da si majčinstvom realizirala glavni razlog svoga postojanja i da nema ničeg svetijeg od toga. Kao majka trebala bi jedino osjećati zahvalnost i dobrobit drugog bića uvijek stavljati ispred sebe. Jesi li sretna ili nisi - tko te pita? Međutim, živimo u doba kada se ženu sve više pita i sluša. Nešto o čemu bi ranije bilo nezamislivo pričati, danas se priča. Doduše, uglavnom anonimno, ali priča se.

Naime, postoji rastuća skupina majki diljem svijeta koje priznaju da žale što imaju djecu. To su žene koje, dan za danom, dok mijenjaju pelene, voze se na nogometne treninge i pomažu sa školskim zadaćama, maštaju o životu neopterećenom uzdržavanim osobama i oslobođenom potreba drugih. Sve što žele je priliku da mogu početi ispočetka. Međutim, ovo je jedna od rijetkih situacija kada to ne možeš bez da time zauvijek ne oštetiš drugo živo biće, i to ono koje si sama donijela na svijet. I tako brojne žene žive živote koje preziru, svjesne da ne mogu ništa promijeniti.

Smatra se kako je ovaj pokret započeo prije gotovo 10 godina kada je Corinne Maier, francuska psihoanalitičarka, spisateljica i majka dvoje djece u Bruxellesu, napisala knjigu: "Bez djece: 40 razloga zašto ne imati djecu" i iskreno progovorila o tome kako je požalila najvažniju odluku u svome životu. Kritičari su knjigu opisali kao "nevjerojatno neukusnu", a spisateljicu okarakterizirali sebičnom. 

Corinneno priznanje, bez obzira na generalnu osudu, rezoniralo je kod onih koje osjećaju i žive isto, no koje su do tada smatrale da su u tome same. Sve više žena počelo je govoriti o tome kako se osjećaju u vezi majčinstva. Isabella Dutton, 60, izjavila je u The Daily Mailu 2013. da joj je to što je imala dvoje djece najveći razlog za žaljenje u njezinom životu, ističući da, iako se marljivo brinula i voljela oboje, "znam da bi moj život bio mnogo sretniji i ispunjeniji bez djece." U Njemačkoj, nedavna knjiga spisateljice Sarah Fischer "Laž o blaženstvu majke: žaljenje za majčinstvom" (The Mother Bliss Lie: Regretting Motherhood) bavi se idejom da je majčinstvo prilično jadno postojanje u usporedbi s iskustvom mnogih očeva.

Kada je spisateljica Ayelet Waldman izjavila u The New York Timesu 2005. da voli svog muža više od svoje četvero djece, publika puna majki ju je izviždala kada je došla na Oprah da se brani. Ali Waldman je izrazila jednu od temeljnih frustracija među ženama, bez obzira radi li se o ženama koje su zažalile majčinstvo ili ne, a to je ona da bi "biti majka" trebao biti primarni identitet svake majke, iznad svih ostalih.

Očekujemo li isto od muškaraca? Naravno da ne. Očevima su, napisala je Susan Rohwer za The Los Angeles Times 2014., dopušteni "višestruki identiteti, a čak ih se tapše po leđima onda kada su involvirani roditelji". Od majke se očekuje da bude glavna skrbnica i za to ne dobiva nikakve pohvale. Da ne spominjemo da je nečije majčinstvo podložno kritici od strane svih drugih, a najžalosnije je što to najčešće čine druge majke. Ako si ikada bila član i jedne "mama grupe na Facebooku" znaš o čemu je riječ. 

Iskustva žena koje su požalile majčinstvo Ne iznenađuje što je pokret stekao većinu svoje popularnosti na internetu, gdje žene mogu anonimno i bez straha od osuđivanja progovarati o svome iskustvu. Postoje podzajednice na Quori i Redditu — čak i grupa na Facebooku pod nazivom "Žalim što imam djecu" - s majkama koje dijele očajne poruke srama, razočaranja i straha. 

Novinarka Sarah Treleven je 2016. godine radila na ovoj temi i intervjuirala brojne žene koje su tražile da njihova iskustva ostanu anonimna iz dva razloga. Prvi je duboka zabrinutost od osude javnosti, no još veći je strah na koji način bi to saznanje utjecalo na njihovu djecu.  Ni jedna životna situacija ovih žena nije ista, međutim ono što dijele je osjećaj žaljenja što su postale majke i vječno pitanje - kakav bi im život bio da nisu? 

"Pitam se bi li moja postignuća bila spektakularnija", kaže Ananya, 38-godišnja freelancerica i urednica .

"Bih li napisala svoju drugu ili treću knjigu? Bih li mogla više putovati, u potrazi za pričom? Osjećam da me majčinstvo toliko usporilo.

" Prijateljima ne zavidi na spontanim odmorima, već na vremenu i prostoru koje imaju za razmišljanje o stvarima koje ih zanimaju, umjesto o dječjim pregledima, alergijama, hrani, igračkama koje žele itd. 

"Nisam sigurna da volim svog sina i razmišljam da ga se odreknem – majčinstvo nije ono što sam očekivala" Carrie, Amerikanka koja živi u Meksiku, udala se kada je imala 22 godine i zatrudnjela dok je bila na pilulama. "Bila sam shrvana", kaže ona. "Htjela sam sveučilište, putovanja i više od svog života prije nego što dijete uđe na njega."

Carrie je, kaže, obitelj prisilila da zadrži bebu, unatoč njezinoj želji za pobačajem, a kasnije u životu posvajanjem. "Bila sam okružena ljudima koji su se nepokolebljivo protivili mojim izborima, pa sam na neki način osjećala da uopće nemam izbora." Carrie i njezin suprug su se rastali ubrzo nakon što je rodila, ostavljajući ju da sama odgaja njihovu kćer. Odjednom je postala jedini uzdržavatelj djeteta koje uopće nije željela.

Carrie opisuje svoje rano majčinstvo kao sebično i ogorčeno, ispunjeno konstantnim osjećajem žrtve. “Voljela bih reći da sam dala sve od sebe, ali istina je da nisam”, priznaje ona. "Moja je kći bila ostavljena da se sama odgaja na mnogo načina. Uvijek sam govorila da je uspjela ne zbog mene nego usprkos meni."

U vrijeme intervjua, Carrie je imala 46 godina, a kćer 22. "Ne žalim za njom, žalim zbog činjenice da uopće nisam trebala biti majka", kaže ona. Vrijeme i terapija su pomogli, ali još uvijek je fiksirana na ono što je moglo biti. "Vidim je kako raste i istražuje, donosi odluke u trenutku. Ne mogu ne misliti da živi moj život."

Laura je lako zatrudnjela. No, nakon što joj se sin rodio, bila je frustrirana, sklona dugotrajnom plakanju i obuzimala ju je dosada i nezadovoljstvo. Neki bi to mogli nazvati postporođajnom depresijom, međutim osjećaj nije prošao. "Žaljenje me pogodilo kada su bake otišle kući, a moj muž se vratio u ured, a ja sam ostala sama s djetetom", kaže ona. "Shvatila sam da je to sada moj život - i to je bilo nepodnošljivo."

Kako je vrijeme prolazilo, Laura se osjećala sve više uvjerenom da je napravila grešku. "Mrzila sam, mrzila, mrzila situaciju u kojoj sam se našla," kaže ona. “Mislim da je prava riječ za taj osjećaj 'zarobljena'. Nakon što sam dobila dijete, shvatila sam da mrzim biti majka dojenčetu, ali tada je bilo prekasno. Nisam mogla otići i dalje živjeti sama sa sobom, ali isto tako nisam mogla to podnijeti. Osjećala sam se kao da je moj život u osnovi zatvor srednje klase."

Uvijek će postojati putevi kojima nismo krenuli...

Kao žena koja ima 34 godine, u dugoročnoj vezi je, pitanje djeteta je tema koja se nameće već neko vrijeme. I ujedno je jedno od najstrašnijih pitanja koje sam si ikada postavljala. Mogu reći da jednako zavidim svim ženama koje "znaju" da žele biti majke, kao i onima koje su sigurne da to ne žele. Međutim, što ako ne znaš? Što ako živiš život s kojim si sasvim zadovoljna i imaš za sebe još puno planova i želja koje ne uključuju dijete? Što ako se jednako bojiš i toga da budeš majka i osjećaš se poput ovih žena, kao i toga da ne budeš? Kako uopće znati?

Pet važnih stvari koje ti ruke mogu reći o zdravlju Odgovor je vjerojatno - nikako. Vjerujem da se jednostavno treba pomiriti s činjenicom da će uvijek postojati neke propuštene prilike i životi koje smo mogli voditi. Izbori su oni koji nas na poslijetku čine osobama koje jesmo. Sve što možeš za sebe napraviti je zapitati se što stvarno, istinski želiš. Ti. Ne partner, ne roditelji željni unuka, ne društvo ili Darwin. I kako je Miranda u "I tek tako" odgovorila na pitanje - može li žena imati sve? "Može, ali je j**** teško." 

Majčinstvo definitivno nije za svih i to je odluka koju bi morale moći slobodno donijeti bez nametnutog osjećaja "moranja". A možda, samo možda, bi više žena u njemu uživalo onda kada bi imale mogućnosti biti roditelj na jednak način kao što imaju očevi koji ne moraju dati sve u zamjenu da ih netko zove "tata", prenosi miss7.24sata.hr