Znamo gdje se nalazila antička, rimska Promona

U tom kršu od Moseća, preko Promine do Svilaje i Dinare nalaze se neka od naših najvažnijih arheoloških nalazišta, koja su istraživana još u 19. stoljeću. Posebno su brojna i značajna nalazišta iz perioda rimske vladavine. Interesantno je da niti jedno od njih, osim Promone, nije ostavilo neposredan trag u imenu današnjeg lokaliteta: planina Promina sjeverno od Drniša baštini ime izravno od antičke Promone.

PREDRIMSKA I RIMSKA PROMONA - KOJA JE RAZLIKA?

Zbog čega je Promona toliko bitna? Gdje je uopće antička Promona? Ali kad kažemo antička, prije svega moramo znati na što točno mislimo, jer povijest ovih prostora postojala je u antici i prije dolaska Rimljana, dok su lokalni narodi bili u kontaktu s heleniziranim Grcima. Taj period obično zovemo predrimskim, a u njega spada i priča o narodima kao što su Liburni i Delmati. Ispričana s gledišta Rimljana, naravno. Čitajući upravo te povijesne izvore, doznajemo da je Promona bila kamen smutnje zbog kojeg je prvi rimski car August 34. godine prije Krista intervenirao u Iliriku protiv Delmata u korist tadašnjih rimskih saveznika Liburna. Barem tako su Rimljani prikazali, jer u stvarnosti obično su lokalne nesporazume koristili kao izliku za novo osvajanje teritorija. Nakon žestokih bitaka s Delmatima, Promona je pala u rimske ruke. Dugo se pretpostavljalo gdje se bitka mogla odigrati, a kao najveći kandidat za delmatsku, a to znači predrimsku, Promonu spominje se prostor na istočnim padinama planine Promine oko Orišnice. Ali o tome i najnovjim arheološkim nalazima iz šibenske i drniške Zagore, pisat ću u nekoj od sljedećih kolumni.

CRKVA RIMSKE PROMONE JE U BIOČIĆU

U sveopćoj znanstvenoj (a i onoj neznanstvenoj) potrazi za predrimskom Promonom, kao da smo zaboravili da imamo jedan podatak koji nam vrlo precizno ukazuje na njenu lokaciju iz razdoblja rimske dominacije, na rimsku Promonu. Prema glasovitoj Tabuli Peutingeriani, koja predstavlja srednjovjekovnu slikanu kopiju rimskih cestovnih pravaca u Carstvu, putna postaja rimske Promone je 8 rimskih milja udaljena od Magnuma i 16 milja od Burnuma. Rimsko naselje Magnum, sa statusom municipija, pouzdano je locirano ispod Baline glavice u Umljanovićima, na krajnjoj istočnoj strani Petrovog polja, a Burnum je rimski legijski vojni logor u Ivoševcima iznad Kistanja, na lokaciji Šuplja crkva. Znajući da rimska milja iznosi nekih 1,5 kilometara, i kad sve to pretvorimo u odnose na geografskoj karti (bolje rečeno Google mapsu), putna postaja Promona pada nam točno na mjesto današnjih naselja Tepljuh i Biočić na sjeveru Petrovog polja. Dakle, tu bi se trebala nalaziti rimska Promona, usputno naselje nastalo tijekom 1. stoljeća poslije Krista na važnoj rimskoj magistralnoj cesti koja je vodila od Akvileje (danas posve nevažnog mjesta u sjevernoj Italiji), sve do Dirahija današnjeg Drača u Albaniji. U neposrednoj blizini Tepljuha, u naselju Biočić nalaze se ostaci ranokršćanske crkve. Današnjim rječnikom govoreći to je župna crkva antičke, rimske i kršćanske Promone. Njeni ostaci nalaze se nekoliko metara jugoistočno od groblja uz pravoslavnu crkvu sv. Petra i Pavla, koja je stvarno u okvirima naselja Biočić, ali se u literaturi spominje da je u Tepljuhu jer je granica naselja Biočića i Tepljuha u neposrednoj blizini crkve. Crkvu je 1934. godine iskopavao tada mladi arheolog Stjepan Gunjača pod vodstvom i uputstvima velikog hrvatskog arheologa i jednog od najboljih poznavatelja antike Mihovila Abramića, koji je u to vrijeme bio ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu.

ABRAMIĆ I GUNJAČA DVA SVIJETA

Budući da sam spomenuo dva velika imena hrvatske arheologije, morat ću biti malo konkretniji. Sramotan je odnos Hrvatske enciklopedije prema Mihovilu Abramiću koja mu je u internetskom izdanju posvetila tek nekoliko šturih redaka, dok je Stjepan Gunjača dobio podulji hvalospijev. U suštini radilo se o dva svijeta. Dovoljno je navesti podatak da je Mihovil Abramić kratko vrijeme (do pada Austro-Ugarskog Carstva) bio i ravnatelj Arheološkog muzeja u Akvileji. Rodio se 1884. godine u Puli, a u Beču je studirao arheologiju, antičku povijest i klasične jezike. U Beču je i doktorirao. Školovali su ga najveći tadašnji arheolozi tzv. Bečke škole. Odmah nakon što je diplomirao, vlada Austro-Ugarske poslala ga je na studijsko putovanje po Italiji, Grčkoj, Maloj Aziji i sjevernoj Africi. Godine 1919. Talijani su ga internirali (zatvorili) u Rimu, a nakon što su ga sljedeće godine pustili, u Split ga je pozvao don Frane Bulić jer je trebao nasljednika na mjestu ravnatelja tada još uvijek mladog Arheološkog muzeja. Ne bi don Frane, kojem ni danas nema premca u hrvatskoj klasičnoj arheologiji, pozvao bilo koga da ga naslijedi. Mihovil Abramić bio je član raznih međunarodnih arheoloških društava i institucija, ali je redovitim članom tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija) postao tek 1947. godine, u 63 godini života. Dok danas drugorazredne znanstvenike promoviraju u akademike s tek navršenih 40 godina života. Da se razumijemo, nemjerljiv je doprinos Stjepana Gunjače hrvatskoj srednjovjekovnoj arheolgiji, ali mi znanstvenici znamo vrlo dobro tko je od njih dvojice bio gigant u svjetskim razmjerima.  A što misli Hrvatska akademija? Pa to nitko odavno, pogotovo u vrijeme interneta i AI-ja, ne drži za ozbiljno.

Kako je bilo u vrijeme Mihovila Abramića i Stjepana Gunjače? E, pa i partiju se tada nešto pitalo.

Promona je najbolji pokazatelj da u znanosti puno govorimo, raspravljamo i pišemo o nečemu što je slabije poznato tj. o predrimskoj, delmatskoj Promoni, a daleko manje o onome o čemu znamo gotovo sve o rimskoj i kršćanskoj Promoni. Tako je to kad se povijest pokušava napisati prema pojednostavljenoj pučkoškolskoj shemi pa se otpor Delmata Rimljanima objašnjava kao veliki oslobodilački rat, iako antički narodi nisu bili jedinstveno tijelo i njihovi su odnosi s Rimljanima bili kompleksni. Tako na primjer dok su stanovnici jednog grada ratovali s Rimljanima, stanovnici drugog su s njima pregovarali, a pritom su svi bili pripadnici istog naroda. To je samo jedna činjenica u nizu složenih društvenih, političkih i gospodarskih odnosa što ih povijesna znanost naziva starim vijekom.