Internetske stranice talijanskih gradove u obje pokrajine pune su legendi o 'vratima za mrtvaca'. U međuvremenu su ih neki vidjeli i na kućama u sjevernim talijanskim pokrajinama, na primjer u gradu Bergamu. S obzirom na jake kulturne veze obje obale Jadrana, očekivali bismo pojavu 'vrata za mrtvaca' i u Dalmaciji.

A gdje će prvo pronaći 'vrata za mrtvaca' nego u Splitu

'Pored glavnih postoje u kućama dužeg pročelja i pobočna vrata. Taj ulaz je niži od glavnog, a prag mu je viši, jer nekoć bijaše spojen stepenicama sa ulicom, ima luk i dovratnike slične onima na glavnom, uz koji je obično uzidan. Baš ta blizina čini nam ih zanimljivijima.

U Dubrovniku se ova niža vrata tik do glavnog kućnog ulaza ponavljaju u toku 15. i 16. stoljeća u gotičkim i renesansnim kućama. Tamo postoji predaja, da su služila iznošenju mrtvaca iz kuće', pisao je tako o 'vratima za mrtvaca' davne 1952. godine pokojni splitski akademik Cvito Fisković. Ne samo da je napisao, nego je na nekoliko mjesta u Splitu i pronašao 'vrata za mrtvaca'. Nakon toga su navodna 'vrata za mrtvaca' spomenuta još nekoliko puta u znanstvenim radovima o dubrovačkim, kućama napisanim 80-ih godina prošlog stoljeća. Time je rasprava o toj temi bila zaključena.

Sve dok nisam vidio slična zazidana mala vrata prije nekoliko dana u povijesnoj jezgri Šibenika, u Ulici Antuna Vrančića na broju 12. Vrata bih bez razmišljanja, pokrivši se znanstvenim ugledom spomenutog hrvatskog akademika, proglasio 'vratima za mrtvaca' da nije proradio moj urođeni sindrom nepovjerenja u 'provjerene autoritete'.

Kratkim uvidom u relevantnu znanstvenu literaturu brzo sam razotkrio pravu istinu. Ne postoje nikakva 'vrata za mrtvaca' već su to obična ulazna vrata u srednjovjekovne kuće, koja su bila mala i malo povišena zbog opasnosti od provale neželjenih gostiju. Naime, u srednjem vijeku u Italiji, a i drugdje u Europi, nesigurnost u gradovima bila je velika pa su se vlasnici kuća noću zatvarali u objekte.

Pri tom je bilo bitno da je glavni ulaz u stambeni dio kuće (koji se redovito nalazio na katu objekta) bio malen i uzak kako bi otežao ulazak napadačima. Jedino što bi im bilo preostalo, u pokušaju da opljačkaju kuću, bilo je da uđu kroz velika vrata koja su vodila samo u prizemlje objekta gdje je najčešće bio dućan.

Skoro pali na izmišljotine britanskih turista

Kako sam posumnjao u postojanje 'vrata za mrtvaca'? Od samog početka mi je u toj priči bilo sumnjivo zašto bi netko gradio posebna vrata na kući, samo zato da bi obitelj kroz njih iznijela pokojnika. Bilo mi je čudno što je ta praksa bila vezana uglavnom samo za srednji vijek, ali nije bilo poznato kad je točno nastala i kako je nestala. Osim toga nigdje se u povijesnim spisima ne spominju takva, posebna vrata. I na kraju, nije mi bilo jasno zašto su neka od tih vrata zazidana, a neka nisu. Sve mi je to bilo previše sumnjivo i previše olako napisano da je više djelovalo kao legenda, a ne prava znanstvena istina.

Postavljajući ista pitanja, do jednakog zaključka puno prije mene došao je talijanski znanstvenik Mario Salmi, koji je još 1927. godine u svojoj knjizi o romaničkoj arhitekturi u Toskani ustvrdio da na srednjovjekovnim kućama ne postoje posebna 'vrata za mrtvaca'. On je svoje teze još bolje razradio u znanstvenom radu objavljenom 1955. godine pod naslovom 'Takozvana vrata za mrtvaca'.

U radu Mario Salmi manirom vrsnog znanstvenika, na primjerima kuća iz talijanskih gradova Assisija i Perugije, objašnjava zabludu i pravu funkciju tih malih, uskih vrata koja su vodila na kat srednjovjekovne kuće. Budući da su ta mala vrata bila poprilično izdignuta iznad ulice, postavlja se pitanje kako se kroz njih ulazilo u kuću. I to je lakoćom riješio Mario Salmi. Ulazilo se montažnim drvenim stepenicama, koje bi se preko noći podignule i pritisnule na vrata s unutrašnje strane kako bi ih ojačala. Takve je drvene stepenice Salmi vidio na jednoj fresci iz 15. stoljeća u kapeli komunalne palače u Perugiji.

Kad je pokušao analizirati odakle je došla priča o 'vratima za mrtvaca', bilo mu je daleko teže. Jedino čemu se mogao domisliti je da su taj naziv izmislili britanski turisti u Umbriji i Toskani. Samo zato što nešto slično postoji i u Velikoj Britaniji gdje pokojnik na posljednje počivalište prolazi kroz posebna vrata u ogradnom zidu groblja koja se zovu 'Lych gate'. Takva vrata postoje i u SAD-u, Australiji, Južnoj Africi i nekim Skandinavskim zemljama. Vrata su imala nadstrešnicu, tako da se ispod njih obavljao i dio mise za pokojnika. Najstariji poznati primjerci vrata tipa 'Lych gate' datiraju iz srednjeg vijeka, iz 13. stoljeća.

Fenomeni iz prošlosti često su 'nedokučivi'

Ponekad nam se čini da je srednji vijek bio jučer i da je nemoguće da o njemu sve ne znamo. Međutim, nije baš tako. Što idemo dublje u srednji vijek puno je više nepoznanica nego što mislimo. Kad je u pitanju tako suptilan fenomen kao što su navodna 'vrata za mrtvaca', potraga za odgovorom nije uopće jednostavna.

A odgovor nam je zapravo na dohvat ruke. Kad god ljudi u moderno vrijeme nisu znali objasniti fenomene iz prošlosti, davali su im prikladna imena kao objašnjenje. Tako su za neobična uska, podignuta i često zazidana vrata iz neznanja tvrdili da su ustvari 'vrata za mrtvaca'. Iz toga se stvorila legenda koja je brzo preplavila Italiju, a kod nas se u znanost prelila sa zakašnjenjem, tek iza Drugog svjetskog rata.

Nije pitanje kako ta pogreška kod nas u znanosti o povijesti umjetnosti nije brzo uočena, već kako 'vrata za mrtvaca' talijanski znanstvenici nisu odmah prepoznali kao izmišljotinu modernog doba. Presudila je korist od turizma zbog mogućnosti prodaje dobre priče o 'vratima za mrtvaca'.

Kao što svaki povijesni dvorac u Velikoj Britaniji ima svog duha, iako svi znaju da to nije istina.