Ono što dosta pouzdano znamo je da je tada već postojala tvrđava sv. Mihovila. Međutim, sigurnost moćnim plemićkim obiteljima nisu pružali ni kaštel sv. Mihovila ni bedemi grada, već njihove kule unutar grada.   

Europski srednjovjekovni gradovi bili su puni kula moćnih obitelji

Simbol obiteljske moći u srednjovjekovnim gradovima po Europi bile su obiteljske kule, naročito u Italiji. I nisu to bile samo plemićke obitelji, nego i neke bez plemićke titule koje su se zbog svog bogatstva osjećale nesigurno unutar bedema grada. Srednjovjekovni gradovi po danu, a pogotovo po noći bili su poprište sukoba, pljački i razbojništava. Gotovo na dnevnoj bazi odvijali su se oružani sukobi pripadnika poznatih plemićkih obitelji. Jedino rješenje bilo je oko svojih kuća unutar grada ili na njima sagraditi obiteljsku kulu.

Tako su u nekim talijanskim gradovima postojale stotine obiteljskih kula. Dio tog ugođaja danas je moguće vidjeti u gradu San Gimignano - u talijanskoj regiji Toskani - koji je pun visokih kula nekad moćnih gradskih obitelji. San Gimignano svakako je najpoznatiji slučaj, ali radi se zapravo o toskanskom gradiću u kojem većina kula nije s vremenom srušena.

Na povijesnim slikama ostalih talijanskih gradova vide se kule unutar bedema grada, koje su u međuvremenu iz različitih razloga nestale. Tako se vide brojne obiteljske kule u talijanskom gradu Sieni, također u Toskani, na fresci njihovog poznatog slikara koji se zove Ambrogio Lorenzetti. Kule u obiteljskom vlasništvu nisu građene samo unutar grada nego i na gradskim bedemima.

Oko obiteljske kule najčešće su bile kuće i palače obiteljskog klana. Pošto je njihova gradnja bila izuzetno skupa, kule su građene i kao zajednički poduhvat više obitelji. Neke su građene toliko u visinu da su dosezale i do stotinu metara. Tako je toranj obitelji Asinelli u Bologni, koji je uz toranj Garisenda do njega glavna gradska atrakcija, sagrađen do visine od 98 metara. Moćni obiteljski klanovi u Rimu za gradnju kula koristili su postojeće antičke građevine.

Poznat je tako slučaj da je jedna obitelj sagradila kulu nad trijumfalnim lukom rimskog cara Septimija Severa. U južni francuskim gradovima Arlesu i Nimesu, nekadašnji rimski amfiteatri pretvoreni su u kule obiteljskih klanova. Obiteljske kule u Rimu uklonjene su kad se Rim počeo 'čistiti' od navodno barbarskih građevina srednjeg vijeka, koje su tobože nagrđivale prelijepe antičke spomenike. Isto su postupili u Arlesu i Nimesu, oslobodivši rimske amfiteatre od srednjovjekovnih objekta kako bi se antičke građevine mogle bolje doživjeti.

U konzervatorskoj praksi takvu metodu zovemo purifikacija ili hrvatski pročišćenje. To je jedna od najgorih i najopasnijih metoda obnove spomenika jer jedan kulturni sloj uklanjamo da bismo pokazali drugi.

I Šibenik su krasile brojne obiteljske kule, ali još ih istražujemo

Obiteljske kule spominju se i u povijesnim spisima dalmatinskih gradova, a naročito se često spominju u zapisima iz Dubrovnika. Kao i druge dalmatinske srednjovjekovne gradove, Šibenik su također krasile brojne obiteljske kule. Danas su svakako najpoznatije kula Teodošević i kula Pelegrini.

Obje kule nalazile su se na nekadašnjim srednjovjekovnim gradskim bedemima i bile sastavni dio obrane grada. Kula Teodošević, koja je funkcionirala i kao zvonik šibenske katedrale sv. Jakova, srušena je 1889. godine, a prvi put se spominje u povijesnim dokumentima s početka 15. stoljeća. Pripadnik plemićke obitelji Teodošević Luka bio je među građanima Šibenika koji su se 1322. godine zakleli na vjernost Veneciji prilikom prve predaje grada.

Kula Pelegrini, s pogledom na katedralu sv. Jakova, vjerojatno je najpoznatija šibenska kula, ali oko nje stvari nisu baš tako poznate. Naime, prvi član plemićke obitelji Pelegrini spominje se tek 1532. godine, a na kuli postoje dokazani tragovi srednjovjekovne gradnje, i to iz 13. stoljeća. Koja obitelj je gradila kulu i bila vlasnikom prije Pelegrinija, još uvijek nismo otkrili. U neposrednom dodiru s kulom Pelegrini sredinom 15. stoljeća - na zemljištu dominikanaca - sagrađen je vodoopskrbni kompleks Četiri bunara i probijena su nova gradska vrata u obrambenom bedemu.

Međutim, i za neke građevine unutar povijesne jezgre s velikom sigurnošću možemo kazati da su u razdoblju srednjeg vijeka bile obiteljske kule. Jako su visoke i imaju pomalo neobičan poligonalni oblik u tlocrtu, što je karakteristika obrambenih građevina – kula. Takve su, među ostalim, visoke građevine u Šibeniku u Ulici Jurja Barakovića 7 i Buti Harolda Bilinića 8. Danas je u prostoru povijesne jezgre Šibenika i stručnom oku teško prepoznati te svojevrsne kuće-kule pa nije moguće dati njihov ukupni broj u našem gradu. Ono što ipak znamo jest da nisu bile tako visoke kao one u talijanskim gradovima.

Što jača vlast, to sigurniji građani

Kako su nestale kule iz srednjovjekovnih gradova? Zapravo nisu nestale, nego je prestala potreba za njima. Razdoblje nesigurnosti u srednjovjekovnim gradovima dojadilo je naravno svima. Evo kako splitski svećenik Toma Arhiđakon u svom poznatom djelu 'Historia Salonitana' opisuje odnose u gradu u svoje doba sredinom 13. stoljeća: 'Stanje u gradu bilo je veoma loše jer je vladao takav razdor da se obiĉno događalo da više nije bilo baš nikoga tko bi se borio za jednu ili drugu stranu. Tada su se roditelji poĉeli bojati za djecu, za imutak, pa i za svoj život. Svi su bili tako skloni zločinu da se ĉinilo kako sveopća propast prijeti građanima.'

Tako je u svim dalmatinskim i drugim gradovima u srednjovjekovnoj Europi manje-više izgledalo ono što mi stručno zovemo predkomunalno stanje. Da bi sredili odnose među građanima i smirilo stanje Splićani su pozvali stranca da upravlja gradom, Gargana de Arscindisa plemića iz talijanskog grada Ancone. On je došavši u Split u proljeće 1239. godine odmah uredio odnose i donio prvi splitski gradski statut. Kad je Venecija definitivno preuzela Dalmaciju početkom 15. stoljeća smanjila je moć plemstva tako da obiteljske kule nisu karakteristika ni Venecije ni onih komuna koje su prihvatile njenu vlast.

Šibenik skriva još puno tajni. Neke građevine u Šibeniku danas više ne postoje pa njihov položaj i dimenzije možemo naslućivati samo pomoću povijesnih dokumenata. Kod toga su nam od najveće važnosti stručnjaci koji imaju usporedna znanja, jer se tek usporedbom izgleda gradova na našoj obali s onima na talijanskoj strani može doći do odgovarajućeg zaključka.

A ta znanja nam nikad nisu bila potrebnija jer kultura pomalo postaje naš vrhunski izvozni proizvod.