Venecija je sagradila šibenski fontik da bi spriječila glad

Fontik se u Šibeniku prvi put spominje 1443. godine. Ta jednostavna, u početku prizemna komunalna zgrada bila je, za vrijeme mletačke vlasti, jedan od najvažnijih objekata u gradu Šibeniku. Dok je u samoj Veneciji još od 12. stoljeća, prema povijesnim podacima, postojalo više fontika za skladištenje žita.

FONTIK JE IZVORNO BIO MALI TRGOVAČKI CENTAR

Fontik se nalazio ispod katedrale sv. Jakova odmah do biskupske palače. Godine 1601. za vrijeme šibenskog gradskog kneza Kristofora Canala, dolazi do velike rekonstrukcije fontika i on dobiva dva kata. Osim toga, u novi fontik se moglo ulaziti s obale, ali i s trga pred katedralom. Sagrađen je tako da se mletačka vlast odrekla dijela prihoda na šibensku sol. Prije završetka gradnje, odlukom mletačkog dužda Marina Grimanija od 30. lipnja 1597. godine, potvrđen je i Statut šibenskog fontika. Statut je imao jedanaest članaka, koji su se uglavnom odnosili na pravilno gospodarenje novcem i žitom u fontiku.

Međutim, posvuda na Mediteranu daleko poznatija namjena fontika nije bila skladište žita nego trgovište, gdje su stranci prodavali svoje proizvode. Kršćani su se s konceptom fontika susreli prvi put u islamskim zemljama Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Tamo su za kršćanske trgovce bili sagrađeni objekti pod nazivom “funduq”, u kojima su oni mogli boraviti i trgovati. Unutrašnja uprava, dakle činovnici u tim funducima (fonticima) u islamskim zemljama bili su iz kršćanskih zemalja. U talijanskim zemljama funduq nosi naziv fondak, što je očigledno slično.

Za razliku od organizacije fontika u islamskim zemljama, kad su neke kršćanske mediteranske zemlje (posebice Venecija) preuzele fontik kao način trgovine sa strancima, postavile su i svoju unutarnju upravu fontika. Venecija je tako strogo kontrolirala i nametala svoje činovnike u fonticima, koje je i plaćala državnim sredstvima. Prvi takav fontik u Veneciji spominje se još početkom 13. stoljeća, a najpoznatiji su Njemački i Turski fontik, koji postoje i danas. U njima su nalazile smještaj i trgovale osobe iz njemačkih zemalja i Osmanskog Carstva. Ti fontici imali su strogo razrađena pravila u obliku statuta fontika, koje su potvrđivali mletački duždevi. I u drugim kršćanskim zemljama pravila igre u fonticima određivana su statutima. Fontici su bili isključivo fenomen mediteranskih zemalja. Fontik nije bio poznat u sjevernoj Evropi, gdje se od srednjeg vijeka u gradovima tzv. Hanzeatskog saveza na Baltiku odvijala živa trgovačka aktivnost.

ŠIBENSKI FONTIK BIO JE JEDNOSTAVNO GRAĐEN

Fontik u Šibeniku, bez obzira na značenje, bio je jednostavan objekt bez bilo kakvih dekoracija. Na glavnom pročelju izvorno su stajali samo natpisi i grbovi gradskog kneza Canala i reljef sv. Mihovila, zaštitnika Šibenika. Nakon rušenja Velikih kopnenih vrata, na pročelju fontika neko vrijeme bio je uzidan reljef krilatog lava sv. Marka simbola Mletačke Republike, skinut s tih vrata. Taj lav sada se nalazi u Italiji u kompleksu pod nazivom Vittoriale degli Italiani, u gradu Gardone Riviera. Nakon propasti Venecije 1797. godine, Dalmacija dolazi prvi put u posjed Austrije. Fontik gubi namjenu, čak je neko vrijeme služio kao zatvor. Zbog lošeg održavanja, zgrada fontika postala je jako trošna pa je 1915. godine srušena.

I danas možete vidjeti mjesto gdje se ispod trga pred katedralom sv. Jakova nalazio fontik. Bio je visok koliko i ogradni zid trga. Mnogo toga povijesnoga porušeno je u Šibeniku od vremena austrijske uprave pa sve do vremena iza Drugog svjetskog rata. Kruna svih rušenja, u ime napretka i suvremenog života, trebala je biti nova regulacija obale od katedrale sv. Jakova do dominikanskog samostana.

Nasreću nikad nije provedena.