ONI PLEMENITI I MANJE PLEMENITI...

'Stara šibenska Gorica pravo je ogledalo povijesti i ljudi koji su je stvarali. Poznata je i po starim gotičkim palačama, poput palače De Dominis-Gogala. U njoj su se kroz stoljeća smjenjivali naraštaji onih koji su gradu služili.U šibenskoj gotičkoj palači de Dominis obilježena je 400. godišnjica smrti Marca Antonija de Dominisa (1560. – 1624.), koji je bio crkveni velikodostojnik i primas Dalmacije i Hrvatske. Ali inkvizicija ga je osudila kao heretika i bacila u tamnicu Anđeoske tvrđave u Rimu, gdje je i umro.'

Tako su mediji prenijeli događanja na tradicionalnom godišnjem ekskluzivnom plemenitaškom skupu u povijesnoj jezgri Šibenika. Međutim, niti je stara šibenska Gorica poznata po palačama, niti je Šibenik poznat samo po gotičkom stilu u umjetnosti, a Markantun de Dominis nema nikakve veze sa Šibenikom.

Nadbiskup, teolog i znanstvenik Markantun de Dominis rođen je 1560. na Rabu u plemićkoj obitelji. Tijekom burnog života bio je splitski nadbiskup i uglednik na dvoru engleskog kralja Jamesa I. Zbog knjiga protiv pape i rimske kurije, kao i zbog pokušaja zbližavanja anglikanske i katoličke crkve, optužen je za herezu.

Zatvoren je u Anđeoskoj tvrđavi u Rimu gdje je 1624. godine naprasno umro, a nakon smrti njegovo tijelo rimska inkvizicija dala je javno spaliti. Jedna grana obitelji Dominisa doselila se s Raba u Šibenik u 16. stoljeću, ali nije bila plemenita.

Venecija je šibenskoj grani Dominisa priznala plemstvo tek 1744. godine, od kada su nosili uobičajenu titulu grofa. Što nije značilo da su imali svoje imovine, kuća i zemljišta kao staro, povijesno plemstvo. Naime, poznato je da su se Dominisi u Šibeniku priženili u plemićku obitelj Dračević koja je imala kuće.

A O VLASIMA DA I NE GOVORIMO

Gotovo istodobno dogodilo se drugo šibensko ukazanje plemenitaša na predavanju o obitelji Šižgorić. Najpoznatiji od šibenskih Šižgorića bili su dominikanac biskup Juraj Šižgorić, koji je 1441. godine angažirao Jurja Dalmatinca da radi na katedrali, i veliki šibenski pjesnik i humanist također Juraj Žigorić (1445. - 1509.). Najvažnije mu je djelo pod naslovom 'O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku'.

Čim vidimo neko poznato povijesno šibensko obiteljsko prezime, odmah pomislimo da se radi o plemićima. Ne mora uvijek biti tako. Bilo je nekih obiteljskih grana Šižgorića koje sasvim sigurno nisu bile plemenite. A ono što je najvažnije, čini se da je prvi povijesno poznati Šižgorić bio vlaškog porijekla.

U ugovoru koji je 1. travnja 1386. godine sastavio šibenski javni bilježnik Slavogost, spominje se neki Vuk sin Pribislava Šižgore s otoka Murtera. Ime Vuk čak i potpunog laika za povijest odmah asocira na vlaško porijeklo. Dakle, Vuk Šižgora (Šižgorić) i njegov otac Pribislav nesumnjivo su bili Vlasi. To ni na koji način nije čudno, jer su Vlasi na prostoru Šibenika, njegovog teritorija i zaleđa zabilježeni već u prvoj polovini istog 14. stoljeća. Nešto kasnije, od mnoštva braće i sestara jedne grane obitelji Šižgorić, Venecija prilikom popune Velikog vijeća daje plemstvo Radoslavu Šižgoriću, koji postaje članom šibenskog plemićkog Velikog vijeća. Za potomke ostale braće i sestara iz te grane Šižgorića nemamo dokaze da su bili plemeniti, pa tako ni za oba Jurja Šižgorića, biskupa i pjesnika.

KOLIKO HRVATA – TOLIKO PLEMIĆA

Da priča o hrvatskim plemićima ne bi bila samo lokalna razbibriga, pobrinuo se Hrvatski plemićki zbor. Udruga plemenitih Hrvata osnovana u studenom 1995. godine, kako na njihovoj internetskoj stranici piše, ima za cilj 'okupiti sve što je od hrvatskog plemstva ostalo, a poštuje tradiciju i voli svoju zemlju.

Zbor ne teži za privilegijama, jer smatra da su one nespojive s demokratskim društvom.' Možete postati i članom Hrvatskog plemićkog zbora tako što ćete ispuniti pristupnicu. U njoj, među ostalim, piše: 'Kod pristupanja je važno da pristupnik ili pristupnica dokažu legitimitet i kontinuitet odnosno mjerodavnim poveznim dokumentima (krsnim listovima) da su potomci plemića iz povelje o plemstvu odnosno da je upisan u neki od mjerodavnih dokumenata (npr. zbornici plemstva), ako ne postoje povelje.' Upravo u ovome posljednjem je glavni problem.

Kako sam već napisao, samo nekim obiteljskim granama priznato je plemstvo. Ovako ispada da na primjer svi Šižgorići - zbog obiteljskog prezimena - polažu pravo na plemićki status.

Pri tome o mogućem vlaškom porijeklu svi šute, ili to porijeklo brižljivo skrivaju.

A velika ceremonija kod nas Hrvata ionako je najčešće loša komedija, koja građane uopće ne zanima. Jer ovdje se i masonerija uspješno spustila na razinu mjesnih redikula.