U Grebaštici nije 'Kineski zid' već obrambeni bedem kakav se krajem srednjeg vijeka gradio posvuda u Dalmaciji

Takva je i priča o šibenskom 'Kineskom zidu', što se pruža s jedne na drugu stranu poluotoka Oštrice kod Grebaštice. Na žalost dežurnih senzacionalista i lokalnih sveznajućih povjesničara amatera, nema u Grebaštici ni Kineza ni njihovog zida. Riječ je o tipičnom obrambenom bedemu, kakav se krajem srednjeg vijeka u Dalmaciji posvuda gradio za zaštitu lokalnog stanovništva od prodora Osmanlija.

PREGRAĐIVANJE ZIDOM POZNATO JOŠ OD ANTIKE

'Ako ste s dolaskom prvih toplijih dana već počeli sanjariti o ljetnom godišnjem odmoru i vremenu provedenom na plaži, možda će vas zanimati čuti naš današnji prijedlog.

Zateknete li se u okolici Šibenika, svakako vam savjetujemo da posjetite jednu nesvakidašnju atrakciju, Kineski zid na našoj obali za koji mnogi još uvijek nisu čuli. Obrambeni bedem na koji se referiramo sagrađen je na poluotoku Oštrica 1497. godine; zidine se prostiru s jedne strane poluotoka na drugu, te su od 6 do 9 metara visoke, odnosno 60 do 80 centimetara široke.

Nakon što je opasnost od Turaka nestala, stanovnici Grebaštice koristili su zidine kao sklonište od gusarskih napada britanskih brodova, a svoju funkciju je čitava fortifikacija izgubila kroz prvu polovinu 19. stoljeća.' Tako o obrambenom bedemu kod Grebaštice piše manje-više u svim hrvatskim medijima, zbog čega je gotovo nemoguće ustanoviti tko je pravi autor ovog uratka.

Kad neki stranac pročita izraze tipa 'Kineski zid' i 'britanski gusari', prvo na što pomisli je film 'Pirati s Kariba'. Marketinški dobro zamišljeno, ali po običaju naših samoukih povjesničara daleko od istine. Pregrađivanje kopna kao vojna metoda poznato je od antike. Pri tome ne mislim na onu kinesku, naravno.

Najpoznatije pregrađivanje u povijesti dogodilo se kad je rimski vojskovođa i trijumvir Marko Licinije Kras vodio legije protiv Spartaka i njegove vojske pobunjenih robova, koji su pustošili Italiju. U pokušaju da zaustavi i definitivno porazi vojsku rimskih robova, Kras je 71. godine prije Krista naredio da se pregradi sam vrh današnjeg Kalabrijskog poluotoka od Tirenskog sve do Jonskog mora. Popularno govoreći to je mjesto gdje su prsti na talijanskoj čizmi. Prema glasovitom grčkom povjesničaru Plutarhu, koji je opisao život Marka Licinija Krasa, zid je bio dug 60 kilometara.

Voditelji međunarodnog znanstvenog tima prošle godine senzacionalno su objavili da su konačno pronašli dijelove tog Krasovog zida u šumovitom predjelu Dossone della Melia u Kalabriji. Rimska vojska podigla je zid da im Spartak i robovi ne pobjegnu. Međutim, obrambeni zid na poluotoku Oštrici u Grebaštici, jednom od najvećih naselja srednjovjekovne šibenske komune, služio je da se stanovništvo Grebaštice skloni od napada Osmanlija. Dakle, priča o zidu kod Grebaštice sve je samo ne senzacionalna, s dodatkom dalekoistočnog začina – Kineza. Zid je sagrađen kao venecijanski državni projekt krajem 15. stoljeća neposredno pred tzv. Drugi mletačko-osmanski rat, koji je trajao od 1499. do 1503. godine. Tijekom tog rata bilo je više provala osmanske vojske prema Grebaštici i Primoštenu, ali je stanovništvo svaki put našlo zaklon iza obrambenih bedema na poluotoku Oštrici i Primoštenu.

S vremenom iza bedema u Grebaštici niče naselje, a stanovnici u povijesnim dokumentima kao svoje prebivalište navode Oštricu.

A KAD U PRIČU UĐU JOŠ I BRITANSKI GUSARI

Obrambeni bedem na poluotoku Oštrici kod Grebaštice 1494. godine, neposredno nakon izgradnje, opisao je hodočasnik u Jeruzalem svećenik Pietro Casola. U svojim zapisima nazvao ga je 'La Murata', tj. 'Zidina' u doslovnom prijevodu s talijanskog. Brod na kojem se Casola vraćao iz Jeruzalema pred olujom sklonio se u Primošten i 22. listopada 1494. otplovio do mjesta La Murata, što opisuje ovako: 'Ime La Murata dolazi od zida građenog poput tvrđave s pokretnim mostom, kojeg je podigla venecijanska vlast. Bilo je rečeno da je podignut da se utvrdi jedan otočić, jer u to vrijeme, kad su Turci harali tim predjelima, seljaci bi se sklonili na tom otočiću i tako se spasili od napada. Iako je mjesto napušteno, još se vide tragovi nastambi koje su također građene od kamena. La Murata je dvanaest milja od Šibenika.'

Kako su u ovu priču ušli britanski gusari, e to je potpuni misterij? Naime, zid je, stanovništvo koje se iza njega sklonilo, branio samo od napada s kopna. Kao nomadski narod, Osmanlije nisu bili poznati pomorci. Barem u početku, kad se gradio zid. Protiv bilo kakvog gusarskog napada s mora stanovništvo je mogla zaštititi jedino klasična tvrđava.

U počecima srednjeg vijeka poznati su bili arapski gusari koji su pljačkali naselja na obje obale Jadrana. Stanovništvo se pred njima povlačilo dublje u kopno. Od trenutka raspada Rimskog Carstva manje-više svi na Jadranu su gusarili. U doba Rima vlasti su smjestile flotu u Ravennu na talijanskoj obali Jadrana kako bi se spriječilo gusarstvo, koje je padom Rima postalo sveopći sport. Stoga, nikoga ne bi trebalo čuditi da je u venecijanskim izvještajima iz 16. stoljeća, u kojima opisuju postanak Šibenika, pisalo da su ga utemeljili gusari. I tako - malo pomalo - dolazimo do vječne dileme ima li smisla turistima 'prodavati' priče o tunelima ispod Šibenika, ili tobože zagonetnim vješticama iz vremena kad je društvo bilo opsjednuto vjerom i praznovjerjem. Ili smo konačno došli do spoznaje da na drugačiji način trebamo prezentirati šibensku kulturnu i povijesnu baštinu, od koje se neka dostignuća mogu mjeriti s najboljim djelima iz tadašnjih kulturnih centara preko puta na zapadnoj obali Jadrana.

Svjestan sam da štogod ja, ili još netko od vodećih hrvatskih znanstvenika napisao, vještice iz Šibenika naći će svoj put do medija. Kao i 'Kineski zid' kod Grebaštice. Neki će kazati da je to odlika demokratskog, pluralnog društva. Vjerojatno jeste. Ne žalim se.