Kalelarga je u prošlosti povezivala glavni povijesni ulaz u Šibenik kroz Kopnena vrata, koja su bila između Kazališta i Knjižnice, s glavnim gradskim trgom između katedrale i nekadašnje Velike lože, koju pogrešno zovemo Vijećnicom. Nekad je bila puna dućana kao i sada, a mali trg na križanju Kalelarge i današnje Zagrebačke ulice zbog toga se od srednjeg vijeka nazivao Rialto, bolje rečeno Rivoalto merchatorum na latinskom jeziku (Rialto trgovaca u doslovnom prijevodu). Samo što su ti dućani u povijesti bili središte trgovine Šibenika i žila kucavica grada. Negdje na trgu (nastalom nakon Drugog svjetskog rata), kojeg popularno zovemo Medulić, sve do 17. stoljeća nalazila se loža za mjere i utege.

Od nje je danas ostao samo mjerni kamen iz 15. stoljeća na hotelu Heritage, sa šibenskim i venecijanskim laktom kao mjernim jedinicama. Međutim, ti dućani, bolje rečeno njihovi otvori, vrata i izlozi nisu izgledali kao danas. Na bočnom pročelju hotela Heritage okrenutom Kalelargi i danas možete vidjeti kako su noviji otvori dućana presjekli i poništili stariji otvor za vrata iz 13. stoljeća. Tada je to bilo glavno pročelje palače u kojoj je hotel Heritage.

Možete također vidjeti da su vrata u 13. stoljeću bila viša od razine ulice. Srednjovjekovni ljudi bili su opterećeni vlastitom sigurnošću pa su kroz vrata ulazili manjim drvenim stepenicama, koje bi po noći podigli i iznutra nabili na drvene vratnice da ih osiguraju. Srednjovjekovna vrata za dućan od 13. stoljeća i vremena romanike u Dalmaciji, najčešće su bila takozvana 'vrata na koljeno' gdje su vrata bila spojena s prozorskim otvorom kao izlogom. Takvi otvori 'na koljeno' u Dalmaciji danas se mogu na primjer vidjeti u Trogiru, Splitu, Korčuli, ali i u Dubrovniku gdje nisu srednjovjekovni nego iz vremena nakon katastrofalnog potresa 1667. godine.

OBIČNI OTVORI DUĆANA IZ 19. i 20. STOLJEĆA NEMAJU VRIJEDNOSTI

Tako je u srednjem vijeku najvjerojatnije bilo posvuda po Kalelargi. Sadašnji visoki otvori za vrata dućana novijeg su datuma, a neki su očigledno nastali poslije Drugog svjetskog rata. Na jednom dućanu čak je pokušana obnova secesijskih drvnih vratnica s izlozima s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kakve su postojale na dosta mjesta u Kalelargi. One su se postavljale kao dekoracija, svojevrsni paravan, ispred starijih kamenih ulaznih vrata. Kako to obično biva s drvetom, takvi otvori s izlozima nisu se sačuvali, osim rijetkih primjera koje sam zapazio u Splitu i Rovinju, a i kod njih nisam siguran radi li se o naknadnoj rekonstrukciji. 

Zato se postavlja pitanje što to na pročeljima dućana u Kalelargi predstavlja spomeničku vrijednost? Slična je situacija u Italiji, gdje su dućani u prizemljima povijesnih zgrada često mijenjali izgled. Na kraju je povijest otvora na dućanima završila tada modernim trendovima s kraja 19. i početka 20. stoljeća kao i kod nas. Samo što Talijani prema tom problemu načelno drugačije postupaju. Dućanima i dalje mijenjaju izgled, prilagođavajući ih suvremenim potrebama i trendovima trgovine. Naletjet ćete u Italiji i na potpuno suvremene materijale i interpretacije otvora na dućanima. Naravno, uvijek se pazi da se sve izgledom ne pretvori u kič i prodaju jeftine robe u središtima prelijepih talijanskih povijesnih gradova. Ali iznad prizemlja nema razgovora o modernom 'prilagođavanju' povijesnih građevina, ili onome što se kod nas najčešće naziva ostavljanjem autorskog pečata arhitekte.

Među ostalim, zbog toga, ali ne samo zbog toga središta talijanskih gradova još uvijek imaju mnogo dućana, vrlo često i onih najviše klase. Što se ne bi baš moglo reći za gradove u Dalmaciji. Kod nas život kao da se preselio u trgovačke centre. Premda u povijesnim jezgrama talijanskih gradova iz godine u godinu živi sve manje ljudi, čini se da to nije tako radikalno kao kod nas. Iako je fenomen odlaska ljudi iz središta starih gradova svugdje na Mediteranu isti.

Talijani kao da su uspostavili nepisano pravilo – u prizemlju povijesnih građevina za potrebe poslovanja dopustit ćemo puno toga, ali iznad prizemlja gotovo ništa osim adaptacije postojećeg stanja. Da ne bi bilo zabune, sličan princip uočio sam i u Sloveniji i Austriji. Civilizirane države pokušavaju sve kako bi oživjele svoje povijesne gradove, a ne da oni s vremenom sve više izgledaju kao kulise kakvog filmskog seta u Hollywoodu.

A što pokušavamo mi?