Pa tko to tamo zapušta Dolac, ako je uopće istina? Mogli bismo se našaliti u stilu Vojka V: 'Možda su ljudi, a možda vanzemaljci?'

Bolje je ipak da se ostavimo šala, jer problemi u Docu daleko su od toga da bi nestali tek jednom dosjetkom. Trebat će nam puno pameti, razuma i materijalnih sredstava.

PLAVLJENJE KAO NAJVEĆI PROBLEM DOCA

Pored ostalih problema koji su zajednički svim povijesnim gradovima, šibenski Dolac ima jedan veliki problem – učestalo dizanje razine vode i plavljenje rive i objekata. Ne tako davno u Docu je zbog toga poginuo čovjek. Zašto se to događa? Niti jedno naše naselje u priobalnom pojasu gotovo da više nema svoju prirodnu obalu. A ta prirodna obala bila je najčešće jednostavno žalo na kojem bi se visina i snaga valova znatno smanjila. To je poznata fizikalna pojava koju su naši preci osjećali onako iz iskustva. Modernizacija krajem 19. stoljeća, a ponegdje u prvoj polovini 20. stoljeća, donijela je krupne promjene u izgledu naših obala. Prvi put se grade zidane kamene, ili u novije doba betonske obale. Takvu obalu val s lakoćom 'preskoči' i onda se javlja plavljenje objekata, koji su nakon gradnje obale redovito ostajali na nižoj visinskoj točki od obalne crte. Najgori primjer je otok Krapanj, gdje su ljudi primorani nove objekte graditi na jako povišenim temeljima.

Sva je sreća da Šibenik nije na otvorenom moru, nego na potopljenom ušću rijeke Krke, inače bi Dolac bio svakodnevno poplavljen. Zamislite samo kako bi Dolac izgledao po olujnom jugu.

POVRATAK DOCA U 'IZVORNO STANJE' JE BESMISLENO

Je li izlaz povratak u navodno izvorno stanje Doca kad nije bilo zidane obale? Naravno nije, jer je upravo ovo sadašnje stanje zapravo manje-više izvorno stanje. Kad bismo se vratili na zamišljeno izvorno stanje s kraja 18. i početka 19. stoljeća, krajem vladavine Venecije i početkom austrijske uprave u Dalmaciji, onda primjerice ne bi bilo uopće moguće prometovati Docem. Osim što bi nam takav postupak branila osnovna pravila konzervatorske struke, mi uopće točno ne znamo kako je tada obala izgledala. Poznamo je tek s nekoliko arhivskih fotografija i prve austrijske katastarske izmjere Šibenika iz 1824. godine, što je nedovoljno. Dakle, Dolac se sada nalazi u jednom od svojih izvornih stanja kao što se i povijesna jezgra Šibenika nalazi u izvornom stanju. Ne samo to, nego je povijesna jezgra Šibenika apsolutno jedna od najbolje sačuvanih na obje obale Jadrana. Kad studentima opisujem kako izgleda tipičan srednjovjekovni grad, onda obvezno krenem od vizura svog rodnog Šibenika.

Prva austrijska katastarska izmjera Šibenika s prikazom Doca

Što u konzervatorskom smislu znači povratak na izvorno stanje i kad se provodi? Povratak na neko zamišljeno izvorno stanje kulturnog spomenika je metoda koja se odavno više ne primjenjuje. Radi se nešto posve drugo, ali i to u ograničenom broju slučajeva i u ograničenom opsegu. Na primjer, ukoliko ispod neke slike pronađete tragove druge znatno vrijednije slike, posve je jasno da ćete biti u dilemi što prezentirati. Ako je ta 'slika ispod slike' doista tako vrijedna prezentirat ćete nju na račun one druge. Ali tako složenu odluku nije lako donijeti niti je može donijeti jedna osoba. Barem tako kažu sve relevantne svjetske konzervatorske povelje. Drugačiji je primjer neki višeslojni arheološki lokalitet koji počinje sa srednjovjekovnim grobljem, a završava vrlo vrijednim antičkim nalazima. Tada također morate odlučiti o tome kako i što spašavati i prezentirati. Podrazumijeva se da svaki svoj korak trebate detaljno dokumentirati.

Vratimo se sad na obalu u Docu. Povratak na zamišljeno izvorno stanje bi značio i potpuno uklanjanje zidane obale i mandroća. To sa stajališta konzervatorske struke nije ni opravdani ni dopušteno.

DOLAC NIJE ZAPUŠTEN NEGO NAPUŠTEN

Suvremeni život nosi sa sobom neke nove izazove. Stanovnici Doca prije više od sto godina sigurno se nisu pitali gdje će parkirati automobil, ili kako donijeti bocu plina do kućnog praga. Živjeli su u skladu s tadašnjim ambijentom i tipom gospodarstva koje je bilo oslonjeno na obrađivanje zemljišnog posjeda. U Docu nikad nije bilo ribara jer su se ribarstvom kroz povijest u Dalmaciji bavili tek rijetki. Težačka većina živjela je od obrade zemlje u vlasništvu plemića, a zemlja je do 19. stoljeća bila jedini pravi izvor prihoda. Sportski ribolov, kojim se u novije vrijeme bave poneki stanovnici Doca, nema nikakve veze s ribarstvom kao gospodarskom granom.

Zbog nagle promjene gospodarskih i urbanističkih tokova, Dolac je u 20. stoljeću ostao nekako na rubu grada i na rubu interesa. Zato to stanje sad nekima djeluje kao zapuštenost. Jednako tako 'zapušteno' djeluje povijesna jezgra Šibenika zimi kad nema turista. Ali ni stanovnika koji su se vođeni željom za boljim uvjetima života odavno preselili u druge kvartove Šibenika. Taj proces nije prisutan samo kod nas u Šibeniku i samo u Dalmaciji. Isto je tako i u Italiji. Venecija se s vremenom praktički iselila u Mestre. Sva zapadna društva bore se s depopulacijom jezgri povijesnih gradova koje se pretvaraju u gradove duhova ili grad hotel i kulisu za turiste.

Šibenski Dolac pri tom nije nikakav zasebni, izdvojeni slučaj.

DUBROVNIK ILI SVE ZA TURIZAM

Na našoj obali Jadrana postoji i radikalno drugačiji primjer, primjer Dubrovnika. Očuvanog i održavanog. Tamo je turizam mogli bismo kazati apsolutan. Grad i stanovnici su u potpunosti podređeni gostu i turizmu. Istina je da stanovnici iz toga izvlače ogromnu materijalnu korist, ali je isto tako istina da u turističkoj sezoni život običnog čovjeka u Dubrovniku gotovo nije moguć. Tek tamo negdje u Mokošici i Konavlima.

Želimo li to za Šibenik? Nadam se da ne želimo. Imali bismo potpuno sačuvani, konzervirani grad duhova koji ni po jednom kriteriju ne bi bio zapušten, ali bi bio napušten. Cijena tog navodnog elitnog turizma za Dubrovnik je previsoka. Na kraju izlet u Dubrovnik sebi više nitko u Hrvatskoj neće moći priuštiti. Je li nam to cilj? Ili nam cilj treba biti da u Šibeniku ostane što više izvornih stanovnika makar je danas jako teško odrediti što su to izvorni, fetivi Šibenčani kolikogod se neki time busali u prsa. Možda bi pomoglo kad bismo preko rekonstruirane obalne crte proveli dvotračnu cestu i još gomilu besmislenih i bespotrebnih čudesa u ime napretka.To bi možda 'olakšalo' život u Docu, ali ne bi ga promijenilo jer u povijesnoj jezgri Šibenika jednostavno nije moguće sagraditi grad po mjeri suvremenog čovjeka.

Bez da srušimo postojeći i sagradimo novi Šibenik od čelika i stakla. A to valjda ne želimo.

POVIJESNA JEZGRA NE MOŽE SE POSVE ODVOJITI OD NOVIH SADRŽAJA

I tu na kraju dolazimo do onih 'dušebrižnika' za našu kulturnu baštinu koji ne znaju što bi kazali pa uporno ponavljaju mantru da treba štititi vizure povijesnog Šibenika. Kako je uopće u svjetlu napretka moguće zaštititi vizure na neku povijesnu cjelinu? Na način kako se to radi svugdje u svijetu – jasnim linijama razdvajanja povijesnih od novih gradskih četvrti. Zbog toga kad na internetu idete pogledati kartu nekog povijesnog grada u Europi, pogotovo onog u bedemima, relativno lako ćete prepoznati njegove osnovne prostorne karakteristike. Najveći neuspjeh u zaštiti povijesnih cjelina je kad se novija gradnja prelijeva preko povijesnih granica grada bez ikakve kontrole. Povijesni Šibenik u bedemima i na tom planu dobro stoji. Ulice kralja Zvonimira, Vladimira Nazora i Splitska ulica predstavljaju snažnu prepreku prelijevanju nove gradnje.

Problemi bi se pojavili upravo u Docu i na Gorici, ali prepreku predstavlja povijesni Dolački obrambeni bedem koji je u većem dijelu sačuvan. Manji proboj bedema, na samom njegovom vrhu i spoju s tvrđavom sv. Mihovila, nasreću nije prouzročio veće urbanističke prijepore zbog prisustva javnih sadržaja. Ono što je u slučaju Šibenika dobro je da je na svim granicama povijesne jezgre još u 19. stoljeća udaren temelj smjeru urbanističkog razvoja kroz prilagođavanje i izgrađivanje postojeće Varoši. Administrativni i upravni centar grada već tada se pomalo premještao prema današnjoj zgradi Suda i Opće bolnice. U tom dijelu Šibenik danas ima najveće urbanističke probleme, prije svega prometne.

Međutim, malo je njih koji vide urbanistički kaotično stanje u šibenskoj Varoši koje nadilazi sve probleme koje ima povijesna jezgra Šibenika. Vizure povijesnog Šibenika također postoje i u Varoši, koja je naglo narasla u drugoj polovini 19. stoljeća. Da bi bila arhitektonski i urbanistički izgubljena već nakon sto godina. Kad ćemo se početi pitati kako nam je to uspjelo?