SVE SE VRTI OKO AUTENTIČNOSTI (IZVORNOSTI)

Tako je i s kulturnom baštinom. Sve se vrti oko autentičnosti, ili da upotrijebimo hrvatske riječi – izvornosti, vjerodostojnosti. Što je izvorno i kada, jedno je od najtežih stručnih pitanja. Jer negativan odgovor podrazumijeva da je ono drugo nebitno i bezvrijedno. Kako pitanje autentičnosti funkcionira na primjeru šibenske obale?

Kad bismo mogli vratiti vrijeme i zaustaviti se točno na samom početku 19. stoljeća, šibensku obalu ne bismo prepoznali. U to vrijeme šibenska obala izgledala je kao u doba vladavine Venecije. Mogli bismo slobodno kazati da je bila autentična. Obala nije bila kontinuirana linija kojom se moglo šetati, nego je bila podijeljena na više cjelina različitih namjena i vlasničke strukture. Iz jednog u drugi dio obale uopće nije bilo jednostavno preći. Tako je u Docu kod današnjeg hotela 'Armerun', i okomito na njega, bio postavljen obrambeni bedem s vratima kako bi se onemogućio nekontrolirani prijelaz iz obale pod vlasništvom dominikanaca dalje u Dolac.

Na početku obale, između samostana sv. Frane i nekadašnjeg brodogradilišta (između današnje zgrade Šibensko-kninske županije i hotela Jadran), nalazilo se pet nizova kuća okomitih na pravac pružanja obale. U jednom od tih nizova nalazila se i crkva bratovštine pomoraca i brodograditelja sv. Nikole, sagrađena početkom 17. stoljeća.

Više od polovine tih objekata srušeno je što kao posljedica bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, što navodnim čišćenjem ruševina nakon rata. Posljednja je krajem 80-ih godina prošlog stoljeća - aktom čistog kulturocida - srušena kuća koja je tobože smetala odvijanju prometa obalom. Nalazila se na mjestu na kojem je sada terasa ugostiteljskog objekta.

Dalje prema današnjem autobusnom kolodvoru u Dragi, obale i nije bilo. Postojao je bastion sv. Katarine, kao dio obrambenih bedema iz 17. stojeća, i uvala Draga u kojoj će se ozbiljniji gospodarski subjekti pojaviti tek u 19. stoljeću. Početkom 20. stoljeća Draga je nasuta tako da je njen izgled u potpunosti promijenjen. I na kraju, što je najvažnije, obala nije bila ni zidana ni popločana. Obala je naprosto bila prirodno žalo na koji ste lako mogli nasukati manju lađu.

Ako sad istu tu obalu zaustavimo početkom i u prvim desetljećima 20. stoljeća, vidjet ćemo veliku promjenu. Počinje se graditi zidana obala, postoji mulo Krke, a nešto kasnije se obala i prvi put popločava. Grade se veliki pristanišni gatovi, kao što je gat Vrulje sagrađen 1926. godine.

Opisana golema izgradnja obale povezana je s povećanim gospodarskim iskorištavanjem šibenske luke. Na samoj obali sagrađena je secesijska zgrada ribarnice, koja je bez ikakvog razloga srušena nakon Drugog svjetskog rata. Nažalost, dugačak je popis nepotrebno srušenih građevina poslije tog rata.

Krenemo li još pola stoljeća dalje na vremenskoj crti, vidjet ćemo današnju obalu, obnovljenu nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu. Obalom kojom su u prošlosti dominirale zgrade samostana sv. Frane, Kneževa palača s velikom kulom te biskupska palača s katedralom u pozadini, sada dominiraju zgrada županije i hotel Jadran. Katedrala sv. Jakova ispred glavnog pročelja dobiva monumentalno stubište, preko kojeg vizualno izlazi u prvi plan. U najnovije vrijeme, na mjestu nekadašnjeg dominikanskog samostana, izgrađena je zgrada pretežito stambene namjene, prosječnog izgleda.

NA ŠIBENSKOJ OBALI AUTENTIČNO VIŠE NIJE GOTOVO NIŠTA

Stoga se s pravom pitamo što je to izvorno na šibenskoj obali, i u kojem vremenu? Što je vrijedno čuvanja? Što je toliko bitno da ne bi moglo biti zamijenjeno, ili poboljšano i preoblikovano? Je li to oblikovno potpuno degradirana zgrada županije, djelo velikog šibenskog i hrvatskog arhitekte Ivana Vitića? Je li to popločenje obale? Jesu li to improvizirani štekati ugostiteljskih objekata i nedefinirano zelenilo? Je li to prometnica koja od početka obale vodi do kraja Doca? Jesu li to mandroći u Docu, koji nisu nastali prije kraja 19. stoljeća? Je li to zgrada autobusnog kolodvora, koja je s vremenom toliko zapuštena i devastirana da predstavlja nagrdu u prostoru?

Ako pogledom tražimo izvornu šibensku obalu iz kasnog srednjeg i ranog novog vijeka, nećemo je naći. I to ne samo u Šibeniku nego niti u jednom gradu na našoj obali Jadrana. Sve su te obale temeljito preoblikovane u moderno i suvremeno doba. Na primjer Kaštela kakve danas poznajemo, u srednjem i ranom novom vijeku izgledala su potpuno drugačije.

Sastojala su se od plemićkih i komunalnih kula i utvrda, u koje se tijekom opasnosti od Osmanlija moglo zakloniti stanovništvo komune vezano uz zemljišni posjed. Nije bilo nasute obale (plaže), golemog broja građevina i ceste kao što je to danas. Sve je to proizvod suvremenog doba i orijentacije prema nekontroliranom turizmu.

DOKUMENT O AUTENTIČNOSTI IZ JAPANSKOG GRADA NARE

'Razumijevanje autentičnosti igra temeljnu ulogu u svim znanstvenim studijama kulturne baštine u očuvanju i planiranju obnove, kao i prilikom postupka upisa na popis svjetske kulturne baštine i u druge kulturne registre.' Te su rečenice o autentičnosti zapisane u dokumentu koji je usvojilo 45 svjetskih stručnjaka za obnovu kulturne baštine na sastanku u japanskom gradu Nari, početkom studenog 1994. godine.

Sad kada znamo da naša obala, na temelju općeprihvaćenih kulturnih kriterija, zapravo nije izvorna (autentična) možemo se opravdano zapitati kako je obnoviti. Odgovor je samo naizgled jednostavan – pažljivim projektiranjem, kako unosom nekog novog sadržaja ne bismo opasno zaprijetili katedrali ili Kneževoj palači. Nije to tako težak arhitektonski zadatak. Neka nam za primjer posluži zgrada nove benzinske crpke INA-e na obali. Zgrada je toliko dobro i nenametljivo projektirana da ničim ne ugrožava građevine iza sebe i povijesnu jezgru Šibenika.

Ne vjerujem da hrvatska arhitektura ne može bolje od toga.