STARA JE POSLOVICA DA PAPIR TRPI SVE

'Grad je osnovala obitelj Šubića u 10. stoljeću, koja je u to vrijeme bila vrlo utjecajna u Hrvatskoj. Početkom 12. stoljeća potpada pod utjecaj ugarskih kraljeva, koji su mu podarili neovisnost. Godine 1116. i 1378. Šibenik je stradao od ruke Mlečana, koji su se natjecali s Ugarskim Kraljevstvom za kontrolu nad dalmatinskom obalom. Papa je bulom od 1298. godine stvorio Šibensku biskupiju. Venecijanci su preuzeli Šibenik 1412. godine preimenovali ga u Sebenico, i tako držali do kraja Mletačke Republike 1797. godine.

'Ta gomila stručnih i znanstvenih pogrešaka o Šibeniku - u stilu lošeg studentskog uratka - stoji u uvodnom dijelu dokumenta, koji je u listopadu 2000. godine napisao netko tko je ispred ICOMOS-a u siječnju iste godine procjenjivao je li naša katedrala sv. Jakova pogodna za upis na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a. ICOMOS je nevladina organizacija stručnjaka za kulturnu baštinu utemeljena 1965. godine kao savjetodavno tijelo UNESCO-a. Prevedena s engleskog jezika, skraćenica ICOMOS znači međunarodni savjet za spomenike i područja.

Prije nego što tijela UNESCO-a odluče o upisu nekog spomenika na svjetski popis kulturne baštine, pošalju u inspekciju nekog od stručnjaka kojima raspolaže ICOMOS. Nemojte misliti da ICOMOS raspolaže sve samim vodećim europskim i svjetskim stručnjacima za kulturnu baštinu. Nažalost, velika većina stručnjaka, bolje rečeno znanstvenika koji se bave kulturnim spomenicima nema nikakve veze s ICOMOS-om. Zato nije ni čudno da su se prilikom procjene šibenske katedrale napravile tolike pogreške vezane uz povijest Šibenika pa i šireg područja Hrvatske, Dalmacije i istočne jadranske obale.

Šibenik nisu osnovali Šubići u ranom srednjem vijeku u 10. stoljeću, jer je to period povijesti u kojem ne znamo ništa ni o Šibeniku ni o Šubićima. Oni će kao utjecajna hrvatska plemićka obitelj, sa središtem u šibenskom Bribiru, na povijesnu pozornicu stupiti znatno kasnije.

U centru Šibeniku nikad nije otkriven niti jedan arheološki materijalni dokaz iz ranog srednjeg vijeka. Također ne znamo za točan status Šibenika neposredno nakon što Hrvatska 1102. godine uđe u personalnu uniju s Ugarskom, što znači da je mađarski vladar kralj i Hrvatske i Mađarske. One ostaju odvojene države, ujedinjene samo u liku vladara. Stoga, točan naziv nije ugarski kralj nego hrvatsko-ugarski kralj. Hrvatsko-ugarski kralj nije Šibeniku podario neovisnost nego dao određene povlastice, koje su kraljevi davali gradovima.

Venecijanci nisu, nakon što su Šibenčani prihvatili vlast Mletačke Republike, promijenili ime gradu u Sebenico. To je glupost koja nadmašuje najveće gluposti hrvatske Wikipedije. Šibenik naprosto u povijesnim izvorima ima svoju latinsku i talijansku inačicu. Kao što na primjer imena poznatih šibenskih plemićkih obitelji Zavorović, Vrančić i Divnić u svojoj talijanskoj varijanti glase Zavoreo, Veranzio i Difnico.

U TEKSTU O KATEDRALI NIKOLA FIRENTINAC PROGLAŠEN TALIJANSKIM MAJSTOROM

U dijelu teksta ICOMOS-a u kojem se opisuje gradnja naše katedrale znanstveno smiješne tvrdnje nižu se kao na tekućoj vrpci.

'Tom završnom fazom katedrale, koja se odvijala između 1475. i 1505., upravljao je Nikola Firentinac, talijanski arhitekt i kipar (djelovao od 1467. do 1506.) koji je zadržao cjelokupnu koncepciju strukture, upotrebu kamena kao jedinog materijala te način spajanja kamenih ploča koji je razvio njegov prethodnik', tako o djelovanju Nikole Firentinca na našoj katedrali piše u dokumentu ICOMOS-a. Pod izrazom 'prethodnik' misli se na Jurja Dalmatinca.

Da je kojim slučajem Nikola Firentinac slijedio plan svog prethodnika Jurja Dalmatinca, katedrala sv. Jakova izgledala bi potpuno drugačije. Ne bi imala svoj nadaleko prepoznatljivi renesansni izgled s predivnom kupolom i, što je najvažnije, jedinstveni montažni sustav kamenih svodova zbog kojih je i upisana na popis UNESCO-a. Sve je to djelo Nikole Firentinca, a ono što piše u dokumentu ICOMOS-a su zastarjele znanstvene teze o katedrali sv. Jakova i ulozi pojedinih graditelja, koje su odavno odbačene. A o tome koliko treba biti znanstveno naivan za tvrdnju da je Nikola Firentinac etnički Talijan, ne treba ni trošiti riječi. Nikola je dobio nadimak Firentinac jer se školovao u talijanskom renesansnom središtu Firenci, ali je najvjerojatnije bio Hrvat. Posebno je iritantno proglašavanje Nikole Firentinca talijanskim arhitektom i kiparom. To toliko bode oči da me čudi kako to nitko prije mene dosad nije primijetio.

Što kazati o elementarnom neznanju stručnjaka ICOMOS-a koji u dokumentu o katedrali sv. Jakova pišu da je biskupska palača sagrađena na južnom rubu katedrale u 16. stoljeću? Biskupska palača kao takva postoji na tom mjestu puno ranije i puno prije gradnje današnje katedrale. Ona je u povijesti bila pregrađivana i preoblikovana više puta, a jedna od njenih građevinskih faza je i ona iz 16. stoljeća.

Osim pogrešnih činjenica, dokument ICOMOS-a obiluje nespretno sročenim terminima na engleskom jeziku. Tako u rečenici kojom se opisuje povijesna jezgra Šibenika piše da se: 'Katedrala sv. Jakova nalazi na malenom trgu koji je nekad bio antičko središte Šibenika s gradskom Vijećnicom na sjeveru trga i gradskom Ložom na istoku, koje su sagrađene u renesansnom stilu.' Stručnjaci ICOMOS-a na taj način pretvorili su Malu ložu u glavnu gradsku ložu, a Vijećnicu pogrešno nazvali i proglasili renesansnom građevinom, iako je sagrađena sredinom 20. stoljeća. Naime, Vijećnica je nekadašnja Velika loža šibenske komune, a Mala loža je Loža gradske straže. Budući da niti u jednoj rečenici dokumenta ICOMOS-a nije napisano da Šibenik nema nikakvih antički (rimskih) temelja, riječi 'antičko središte' zvuče blago rečeno dvosmisleno.

Sama povijesna jezgra Šibenika opisuje se amaterskom rečenicom: 'Šibenik se sastoji od labirinta uskih ulica i malih trgova koji se uspinju od katedrale do tvrđave na vrhu starog grada.' Stvarno stanje je upravo suprotno: Šibenik je okrenut obali i prostire se od crkve i samostana sv. Frane sve do posljednjeg dijela gradskog bedema u Docu, a tvrđava sv. Mihovila izdvojena je na uzvisini iznad grada.

Mogao bih dalje nabrajati nevjerojatne tvrdnje i zaključke o Šibeniku i katedrali sv. Jakova iz dokumenta ICOMOS-a, ali zaista nema smisla.

UNESCO JEDNIMA BLAGODAT, A DRUGIMA POKORA

Ovih dana smo u medijima mogli pročitati da Venecija ipak neće biti stavljena na poseban popis ugrožene svjetske baštine UNESCO-a. Da je stavljena na taj popis to bi bio korak do izbacivanja Venecije s liste svjetske kulturne baštine, što se iznimno rijetko događa. Da li bi tim činom Venecija prestala biti jedno od najpoznatijih mjesta na svijetu, koje na dnevnoj bazi posjećuju rijeke turista? Ne, naravno. Venecija i bez UNESCO-a ima probleme s kruzerima i gomilama turista koji zakrčuju ulice, ostavljajući nevjerojatne količine otpada. Za Veneciju značka UNESCO-a samo je jedan problem više. Možda bi za državu Italiju izbacivanje Venecije s popisa UNESCO-a bila nacionalna sramota, ali sumnjam da to mišljenje dijele stanovnici onih talijanskih gradova koji se guše u rijekama turista.

A što reći o kaosu i svađama koje je uzrokovalo nedavno proglašenje arheoloških ostataka glasovitog biblijskog Jerihona svjetskom baštinom? Svađa Izraela i Palestinaca ne prestaje, tako da je sve očekivano prešlo na teren geopolitike.

I na kraju, što je UNESCO – mit ili dobro upakirani blef? Teško je kazati, jer istina je po običaju u oku promatrača. Jedino što smo sigurni je da je UNESCO jednima blagodat, a drugima pokora.

Nama je zasad samo blagodat.