GOSPA ŽALOSNA IZ NJEMAČKE NA MEDITERAN

Iako bismo očekivali da sve što je vezano uz kršćanstvo uglavnom ima veze s Mediteranom, nije uvijek tako. Prikaz Gospe žalosne najprije se početkom 14. stoljeća razvio u njemačkim pokrajinama uz rijeku Rajnu, odakle se širio prema Češkoj, Francuskoj i Italiji. Stručno se taj prikaz Bogorodice zove Vesperbild (večernja slika, u doslovnom prijevodu s latinskog i njemačkog). U Italiji i zemljama pod kulturnim utjecajem Italije, kao što je tada bila istočna jadranska obala s Dalmacijom, zovu je Pietà, To je izvedenica iz latinskog jezika, koja označava sućut ili sažaljenje. Što prikazuju Vesperbild ili Pietà, tj. Gospa žalosna? Prikazuju Bogorodicu koja sjedi i drži mrtvo tijelo Kristovo, netom skinuto s križa. Sve to ima veze s večeri jer je Krist s križa skinut predvečer.

Postoje različite varijacije na temu Gospe žalosne, a one imaju veze s položajem Kristovog tijela u naručju Bogorodice. Po njegovom položaju se Gospe žalosne datiraju. Tako su najstarije one na kojima Krist stoji okomito u krilu Bogorodice, dok je u 15. stoljeću Krist položen horizontalno. Među posljednjima su prikazi Gospe žalosne iz 16. stoljeća na kojima Krist kao da klizi iz naručja Bogorodice. U toj disciplini se okušao i glasoviti Michelangelo, koji je na samom kraju 16. stoljeća izradio skulpturu Gospe žalosne za crkvu Sv. Petra u Rimu.

GOSPA ŽALOSNA RIJETKO DOLAZI U GRUPI KAO NAŠA ŠIBENSKA

Šibenski reljef Gospe žalosne, kako sam prethodno napisao, nalazi se na samom uglu kuće nekadašnje šibenske bratovštine Gospe od Kaštela. Kuća bratovštine počela se graditi 1467. godine, a Nova crkva s kojom je kuća spojena, nešto kasnije 1490. godine. Na Novoj crkvi je od 1502. godine radio i Nikola Firentinac.

Naša Gospa žalosna na uglu kuće nekadašnje bratovštine drži mrtvog Krista u naručju, položenog horizontalno. Bogorodica diže ruke u zrak, s dlanovima okrenutim prema vani, što je znak velike tuge. Kraj nje je sa svake strane po jedan anđeo. Takva kompozicija nije uobičajena jer anđeli u sceni tuge za mrtvim Kristom nisu u glavnim ulogama, a najčešće se prikazuju iznad svega, onako uzgred. Pregledavajući veliki broj prikaza Gospe žalosne u zemljama talijanskom kulturnog kruga, naišao sam samo na jedan identičan prikaz Gospe žalosne. To je slika venecijanskog renesansnog slikara Giovanni Battiste Zelottija (fotografija ispod teksta), koji je djelovao u 16. stoljeću. Zelotti je naslikao Gospu žalosnu za crkvu Svetih Ivana i Pavla u Veneciji. Na njegovoj slici Bogorodica oplakuje Krista na isti način kao na našem, šibenskom reljefu. Međutim, s jednom bitnom razlikom, šibenski reljef Gospe žalosne najmanje je stotinu godina stariji, i tipični je gotički s tijelom mrtvog Krista u horizontalnom položaju.

Osim toga, pouzdano znamo da je šibenski reljef Gospe žalosne na ugao kuće bratovštine Gospe od Kaštela premješten s nekog drugog, zasad nepoznatog mjesta, jer reljef Gospe žalosne i okvir u kojem se nalazi stilski nemaju nikakve veze. Naime, okvir u kojem je šibenska Gospa žalosna je renesansni, dakle znatno mlađi od naše Gospe. Također još uvijek ne znamo tko je autor našeg reljefa jer su za to potrebna dodatna i detaljna arhivska istraživanja. Ukoliko se neki podatak o tome uopće nađe. Već vidim da će i taj posao mene dopasti.

ZBOG NEZNANJA CIJENIMO KRIVE STVARI I DOGAĐAJE

Šibenska Gospa žalosna još je jedan primjer kako olako prolazimo pokraj kulturne baštine, ne sluteći njezino pravo značenje. Nije ni čudo, kad je sve donedavno glavna šibenska kulturna uzrečica bila da smo prvi hrvatski samorodni grad. Što nije ni približno točno. Kao što nije ni približno točno da je šibenska katedrala sv. Jakova u cijelosti sagrađena po projektu Jurja Dalmatinca. Nije ni približno točno, a opet je ta znanstvena bedastoća posvuda napisana, nastavljajući se nekontrolirano širiti hrvatskim medijskim prostorom. Tako danas, čak i u ozbiljnoj literaturi, možemo istovremeno pročitati da je Juraj sve projektirao, kao i da je Nikola Firentinac potpuno promijenio njegov projekt.

Da bismo znali pravilno vrednovati šibensku baštinu potrebno je puno više od pukog busanja u prsa i nadmetanja tko je veći Šibenčanin. Potreban je naporan, višegodišnji znanstveni rad. Potrebno je proučavanje povijesnih izvora i literature, ne samo naše nego i strane.

A tko bi se sad s tim još bavio? Lakše je u naslovu samo napisati da smo najbolji i najpametniji.