SKRADINSKI BISKUP NIKOLA DARUJE SUSTIPANAC FRANJEVCIMA

Otočić Sustipanac nalazi se u Pirovačkom zaljevu između Betine i Pirovca, na ulazu u uvalu Makirina. Službeno je klasificiran kao otočić, i s površinom od 12556 kvadratnih metara i duljinom obalne crte od 473 metra spada među najmanje na našoj obali Jadrana. Čak je i glasovita Mrduja, otočić između Brača i Šolte poznat po regati jedrilica, površinom nešto veća.

Svojom poveljom od 6. travnja 1511. godine, skradinski biskup Nikola darovao je otočić Sustipanac franjevcima trećorecima. Kako u povelji biskupa Nikole piše, franjevcima je, na nagovor šibenskog plemića Petra Draganića, darovao crkvu sv. Stjepana s grobljem, kulu sa zvonikom i malenu kuću što je sve već postojalo na Sustipancu. Niti deset godina ranije, početkom 16. stoljeća Petar Draganić kupio je zemlje u Pirovcu, tadašnjim Zloselima, čime je došao u posjed i otočića Sustipanca. Osim što je Sustipanac sa svim građevinama na njemu prepustio fratrima, obvezao se da će im sagraditi samostan. Povelju skradinskog biskupa Nikole iz 1511. godine poznajemo tek iz više od 250 godina mlađeg prijepisa. U četvrtom tomu svoje knjige 'Sveti Ilirik' u Veneciji ju je 1769. godine tiskao talijanski isusovac i povjesničar Danijel Farlati. Bez obzira na to, ne treba sumnjati u sadržaj povelje jer pouzdano znamo da je postojala među arhivskim spisima šibenske komune, koji su Šibeniku oteti tijekom talijanskih okupacija u 20. stoljeću.

BENEDIKTINCI PRIJE FRANJEVACA NA SUSTIPANCU?

Kako smo vidjeli, franjevci trećoreci na Sustipanac su 1511. godine došli na mjesto gdje su već postojale sakralne građevine. Osim toga, na otočiću su pronađeni ulomci ranokršćanske skulpture i antička keramika što je sve potaklo spekulacije da su na Sustipancu najprije boravili benediktinci, ali o tome nemamo nikakvih povijesnih podataka. Budući da su benediktinci najstariji poznati kršćanski red, osnovan 528. godine u Monte Cassinu u Italiji, povjesničari su posvuda vidjeli nekadašnje benediktinske samostane. Pogotovo zato što su benediktinci u naše krajeve došli relativno rano: njihov najstariji samostan osnovao je 852. godine hrvatski knez Trpimir u Rižiniciama iznad Solina. Na prostoru koji je kontrolirala srednjovjekovna šibenska komuna sigurno potvrđeni muški benediktinski samostan postojao je samo na mjestu tvrđave sv. Nikole. Srušen je kad je sredinom 16. stoljeća sagrađena tvrđava. U centru Šibenika taj je samostan imao svoju kuću gdje je danas palača Rossini kao i crkvu sv. Barbare preko puta, koja je izvorno bila crkva sv. Benedikta. Do trenutka kad je 1298. godine dobio svoju biskupiju i biskupa, opat benediktinskog samostana sv. Nikole bio je među najvažnijim osobama u srednjovjekovnom Šibeniku. U Šibeniku su postojala i tri ženska benediktinska samostana: samostan sv. Spasa, sv. Katarine i sv. Lucije, ali oni su osnovani puno kasnije. Tako je ženski benediktinski samostan sv. Lucije osnovan tek 1639. godine.

To su jedina mjesta u Šibeniku i na njegovom teritoriju za koja smo sigurni da su na njima postojali ili postoje benediktinski samostani. Daleko je više mjesta gdje povjesničari misle da su boravili benediktinci, među njima je i otočić Stipanac kod Pirovca. Nabrojit ću ih redom: samostan sv. Marije od otoka koji povjesničari manje uspješno smještaju na otoke Prvić, Zlarin i Žirje i nešto više uspješno na otok Kornat, zatim oba otočića Stipanca, onaj ispred Pirovca i onaj u Prokljanskom jezeru, pa naposlijetku navodni benediktinski samostan i posjed na mjestu crkve sv. Lovre u Donjem polju, koji je bio u vlasništvu kraljevskog benediktinskog samostana sv. Bartolomeja u Kninu. Sve u svemu puno povijesnih pretpostavki, a premalo znanstvenih, arheoloških dokaza.

FRANJEVCI NA SUSTIPANCU DO POČETKA 19. STOLJEĆA

Na arhivskom crtežu Sustipanca s početka 18. stoljeća prikazana je crkva sv. Stjepana, s pravokutnim svetištem i zvonikom na preslicu. Do nje je jednokatna samostanska zgrada. To je jedini dosad pronađeni crtež franjevačkog samostana na Sustipancu. Iako nam se, osim navedenog crteža, o izgledu samostana nije sačuvalo puno materijalnih dokaza, ipak imamo neke egzaktne podatke o njegovoj veličini. Sudeći prema prvoj austrijskoj katastarskoj izmjeri iz 1825. godine, samostan je bio gotovo kvadratnog tlocrta i prostirao se na gotovo 700 kvadratnih metara. Nalazio se uz obalu, na jugozapadnoj strani Sustipanca.

Fratri su Sustipanac često napuštali zbog opasnosti od Osmanlija, a putopisac Alberto Fortis 1774. godine piše da je u samostanu malo fratara i da su vrlo siromašni. Troškovi života i održavanja samostana često su bili prevelik teret za franjevce. Poznata je epizoda iz sredine 18. stoljeća kad su mletačke vlasti dozvolile fratrima sa Sustipanca da mogu prositi po selima. Kraj je došao početkom 19. stoljeća tijekom francuske uprave u Dalmaciji. Najprije je upravitelj samostana, gvardijan 1807. godine napustio samostan, a odmah potom su Betinjani na otočić počeli dovoditi svoje domaće životinje i kod vlasti tražiti prava na posjed. Sljedeće, 1808. godine vlasti prodaju otočić na javnoj dražbi. Nakon nekoliko transakcija, Sustipanac je 1811. godine postao vlasništvom dviju betinskih obitelji.

Povijest teritorija šibenske komune, pogotovo u razdoblju ranog srednjeg vijeka, poznata nam je manje nego što mislimo. Gdjegod zagrebemo otvaraju se brojna stručna i znanstvena pitanja koja su ostala bez odgovora. Povijesnih izvora iz tog vremena iznimno je malo pa nam jedini mogući oslonac pruža arheologija. A istraživanja je toliko malo da nismo ni blizu razrješenja najtežeg problema – nastanka Šibenika kao grada u srednjem vijeku. Zbog toga nam se čini da se Šibenik kao snažna komuna u razvijenom srednjem vijeku na političkoj sceni istočne jadranske obale pojavljuje odjednom, gotovo ni iz čega rame uz rame s poznatim dalmatinskim gradovima, koji svoje postojanje i prava baštine još iz doba rimske antike.