Nakon odluke Dalmatinskog sabora 15. srpnja 1880. godine o gradnji triju bolnica u Dalmaciji, u Šibeniku, Zadru i Dubrovniku, šibenska bolnica sagrađena je za manje od dvije godine. Od 16. kolovoza 1881. do 24. lipnja 1883. godine, kad je naša bolnica svečano otvorena, gradio ju je njemački arhitekt Kuno Waidmann. Danas ta brzina od donošenja odluke do dovršetka bolnice izgleda potpuno nestvarno. Pri tome ne treba zaboraviti da glavni projektant Kuno Waidmann, što je u ono vrijeme značilo i graditelj, nikad nije naučio hrvatski jezik.

Kuno Waidmann opisao kako je gradio šibensku bolnicu

O tome kako je gradio šibensku bolnicu, arhitekt i graditelj Kuno Waidmann opisao je 1890. godine u glasovitom bečkom časopisu ‘Allgemeine Bauzeitung’. Časopis je izlazio od 1836. do 1918. godine, a bio je namijenjem arhitektima, građevinarima i svima koji su se bavili poduzetništvom u gradnji. Tekstovi su se sastojali od kratkog opisa pojedinih građevina i postupka gradnje, a nezaobilazni su bili i tehnički nacrti.

Ovako Kuno Waidmann piše o mjestu na kojem je sagrađena šibenska bolnica: 'Navedeni kompleks zgrada, zajedno s 15 metara prednjeg vrta, nalazi se na glavnoj cesti od Šibenika prema Splitu na blago nagnutoj padini i prilično je zaštićen od bure zahvaljujući visokom grebenu planine. Cijelo tlo, 3,5 hektara, bilo je sterilna krševita stjenovita visoravan s nekoliko stabala maslina, a pretvoreno je u veličanstveni vrt zahvaljujući velikodušnosti Dalmatinskog sabora.'

Ukupni trošak gradnje, bez iznosa otkupa zemljišta i inventara bolnice, iznosio je za ono vrijeme prihvatljivih 258.100 forinti, ili kako piše sam Kuno Waidmann: 'S obzirom na teške uvjete gradnje, kako u pogledu gradilišta tako i u pogledu nabave građevinskog materijala i radne snage, ova svota je izrazito minimalna.'

(Fotografija: Waidmannov crtež kompleksa bolnice)

Prema projektu Kune Waidmanna šibenska bolnica sastojala se od deset zgrada unutar velike građevinske čestice, prošarane planiranim perivojima. Glavna jednokatna građevina, koja se vidi odmah s glavne Ulice Stjepana Radića, zgrada je uprave bolnice koja je ostala nepromijenjena do danas. Središnji dio kata upravne zgrade bolnice zauzimala je kapela s posebnim prostorom za sakristiju. Lijevo od upravne zgrade je zgrada rodilišta, koja je također ostala nepromijenjena. Iza zgrade uprave Kuno Waidmann sagradio je po jedan odvojeni bolnički odjel za žene i muškarce, a iz njih zgradu kuhinje. Iza zgrade kuhinje nalazila se središnja bolnička zgrada za muškarce i žene, a iza nje odvojene bolničke zgrade za psihički oboljele žene i muškarce. U sjeveroistočnom uglu parcele sagrađena je bolnička kapelica za preminule, a na samom kraju zgrada gospodarske namjene. Gotovo svi objekti bolnice doživjeli su veće ili manje promjene. Neke su zgrade, kao što je zgrada za psihički oboljele muškarce i gospodarska zgrada, potpuno porušene da bi se izgradili novi odjeli bolnice i poliklinika.

Ni hortikulturno uređenje parcele bolnice više ne nalikuje na izvorni projekt Kune Waidmanna. Ono je bilo u strogim geometrijskim formama perivoja zasađenog različitim biljkama, kako se tada u Europi radilo. Sve bolničke zgrade građene su lijepim klesanim kamenom, izrazito simetrično, a simetrija je uglavnom poštovana i prilikom smještanja zgrada na parceli. Sve bolničke zgrade imale su riješeno grijanje, a voda je dolazila iz novog šibenskog vodovoda otvorenog 1879. godine. Otpadne vode (kanalizacija) iz bolničkog kruga, po tadašnjim standardima, išle su pravo u more. Parcela na kojoj su se nalazile bolničke zgrade bila je okružena zidom. Prema glavnoj ulici zid je bio znatno niži, ali je imao željeznu ogradu koja se sačuvala do danas. Nakon što je bolnica 1883. godine sagrađena, pridodane su joj naknadno još dvije zgrade koje je također projektirao Kuno Waidmann.

Zanimljivo je kako su zastupnici tadašnjeg Dalmatinskog sabora pokušavali privući mlade liječnike da rade u šibenskoj bolnici - predložili su da im se s 1.200 forinti godišnje stipendiraju specijalizacije, pod uvjetom da nakon specijalizacije ostanu raditi u šibenskoj bolnici najmanje još deset godina.

Kuno Waidmann - Nijemac koji je gradio Hrvatsku

Kuno Waidmann rođen je 1845. godine u selu Tigerfeldu južno od grada Stuttgarta u Njemačkoj. U Stuttgartu je završio Visoku tehničku školu. Školovan je i radio je (bolje rečeno gradio je) u duhu umjetničkog stila kojim je oponašan neki od stilova arhitekture iz prošlosti, a u povijesti i teoriji umjetnosti taj stil zove se historicizam. Nakon školovanja počinje raditi kao arhitekt u Klagenfurtu u Austriji gdje gradi tzv. Zemaljsku bolnicu, svoje prvo potvrđeno arhitektonsko djelo. Kad su zastupnici u Dalmatinskom saboru tražili da se sagradi bolnica u Šibeniku, kao uzor su uzeli upravo Zemaljsku bolnicu u Klagenfurtu.

Kuno Waidmann u Hrvatsku dolazi 1877. godine i postaje jedan od najvećih graditelja u povijesti Zagreba. U početku gradi velike bolnice u Zagrebu i po Hrvatskoj, kao što su Psihijatrijska bolnica u Vrapču i Bolnica Sestara milosrdnica u Zagrebu te bolnice u Šibeniku, Zadru i Dubrovniku. Po gradnji bolnica poznat je diljem tadašnje Europe, pa ih gradi od Švedske sve do Ukrajine. Za projekt bolnice u ukrajinskom gradu Odesi dobiva nagradu. Nakon 1890. godine Kuno Waidmann u Zagrebu gradi velike javne palače, industrijske objekte, stambene kuće i vile. Ukupno preko pedeset različitih građevina ili sklopova građevina. Među ostalim, njegova djela su zgrada današnjeg Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, tvornica Franck i Zagrebačka pivovara, a gradnjom palače Gavella oblikuje sjeverni dio Trga bana Jelačića.

Kuno Waidmann 1906. godine otišao je u mirovinu. Iz Zagreba se preselio u Graz u Austriji, gdje je živio do smrti 1921. godine. Naprasno je prekinuo karijeru arhitekta i graditelja jer je bio svjestan da su ga pregazili novi modernistički trendovi u arhitekturi. Vrijeme Kune Waidmanna bilo je vrijeme multietničke i multiukulturne Austro-Ugarske Monarhije i Hrvatske rascjepkane između austrijskog i mađarskog dijela Carstva. Dolazili su ljudi sa svih strana, a njegov puno poznatiji njemački suvremenik Hermann Bollé u zvoniku zagrebačke katedrale na preko sto metara visine 1898. godine, nakon gradnje, ostavio je znakovitu poruku: 'A dao dobri Bog, kada iza viekovah opet na javu dodje sadanja spomenica... da se tada nadju svi Hrvati kao dobri katolici, te slavan, složan i slobodan narod.'

Što su to kod nas vidjeli (ili nisu vidjeli) potpuni stranci da bi ostavili takvu poruku, tema je za neku sasvim drugačiju kolumnu.

(Fotografija: Originalni Waidmannov nacrt bolničkih zgrada)