MEDITERAN KAKAV JE NEKAD BIO U PRIVLACI KOD ZADRA

Prije nekoliko dana održan je prosvjed mještana Privlake, turističke općine sjeverozapadno od Zadra, protiv novog urbanističkog plana. Prosvjedovali su pod transparentom 'Mediteran kakav je nekad bio'.

'Mi mali ljudi živimo od turizma i daljnja betonizacija naše obale bi nam potjerala goste koji dolaze na ovu plažu već 15 godina zaredom. Ne želimo nikakvu rekonstrukciju naše uvale jer smatramo da se pod njom krije urbanistički genocid, poručili su organizatori tražeći još jednom nadležne službe da sjednu s mještanima i analiziraju problem', tako su novinarima govorili prosvjednici. Da ne poznajem dobro dalmatinsku obalu, pomislio bih da se mještani Privlake šale. Na našem dijelu jadranske obale gotovo da i nema mjesta bez betonizacije, apartmanizacije i sveopćeg uništenja okoliša. Privlaka se ni po čemu ne razlikuje. Ostalo je tek nekoliko izdvojenih enklava mediteranske izvornosti, koje još uvijek pružaju otpor. Šibenik je među njima.

Ništa našim građanima (i ne samo našim) nije zapreka, ni goleme planine Velebit i Biokovo. Svugdje se mahnito gradi kao da će sutra svijet nestati. Najbolje sam to osjetio kad sam ovog proljeća posjetio otok Rab. Do trajektnog pristaništa Stinica, odakle polazi trajekt za Rab, odlučio sam se voziti jadranskom magistralom ispod Velebita. To je jedinstven doživljaj. Barem je bio. S autoceste izađete na postaji Rovanjska i lagano klizite po jednoj od najstarijih prometnica, izvorno sagrađenoj još u doba Austrije, usječenoj u prekrasni krajolik zapadnih padina Velebita.

Međutim, za razliku od moje nekadašnje romantične uspomene na Velebit, dočekala me brutalna hrvatska stvarnost. Ispod Velebita, između jadranske magistrale i mora, gotovo da nema metra slobodnog prostora na kojem nije sagrađen apartman, ili apartmansko naselje. Putujući tako gotovo cijelom velebitskom obalom, obuzela me neviđena tuga jer sam shvatio da je sve ono lijepo što smo imali nepovratno nestalo. Svi oni predivni fjordovi, male živopisne velebitske uvale, skrovite luke, svega toga više nema. Sad su tamo nova armiranobetonska naselja duhova, koja ožive samo ljeti. Imaju ulice, rasvjetu, kućne brojeve; sutra će imati kanalizaciju (ako je već nemaju) i ostale blagodati suvremenog života. To je naš 'Mediteran kakav je nekad bio'.   

A ŠIBENIK KAKAV JE NEKAD BIO

U Šibeniku je manje-više sve na svom mjestu. Da nije bilo bombi na Svetu Lucu 13. prosinca 1943. godine i poslijeratnih rušenja uz šibensku obalu, Šibenik bi ostao kakav je i bio. Naravno, kad to kažemo ne mislimo na sve ono što je porušeno u doba austrijske vladavine, prije svega gradski bedemi. To također spada u povijest Šibenika. Prema tome, povijesni Šibenik, kakav je ušao u 21. stoljeće sačuvan je. Kad hodate Šibenikom, hodate njegovim povijesnim ulicama i trgovima, uživate u njegovom povijesnom ambijentu. Ni noviji dijelovi grada nisu toliko problematični, makar su Njvice i Materize izrasle kao posve nelegalni dijelovi grada. Šteta je što smo bespravnom gradnjom izgubili ugođaj šibenskog Varoša, ali i to je bolje nego u drugim gradovima. Zato neće biti gradnje u Kanalu Svetog Ante, jer je to zaštićeno prirodno područje.

U Šibeniku se nije dogodila ni jedna brutalna arhitektonska intervencija kao što se na primjer dogodila na Krku. Na samom vrhu Krka, na mjestu nekadašnjih samostana, sagrađene su nova osnovna škola i sportska dvorana koje su svojim dimenzijama doslovno 'pojele' grad. Preko puta prekrasne Korčule uzdiže se golemi trgovački centar. Kad se vozite trajektom na otok iz Orebića na Pelješcu, vidite ga prije Korčule. A što kazati o predivnom Rabu kojem je dovoljno samo malo zaći u sporedne ulice da vidite nekontroliranu bespravnu gradnju u povijesnim ambijentima. Ili da pričamo o Kaštelima koja su arhitektonski i urbanistički kaos, a ne ambijent. Samo su vrhunski stručnjaci - u tom užasu - u stanju pronaći sačuvane tragove izvornih Kaštela.

Mogli bismo tako nabrajati upropaštene ili ugrožene ambijente na našoj jadranskoj obali unedogled. Kvarner, kojim se nerijetko hvalimo, gotovo da i ne postoji. Ostali su samo dalmatinski gradovi Trogir, Hvar, Korčula (bez trgovačkog centra), Komiža i – Šibenik. Namjerno nisam spomenuo Split i Dubrovnik jer se u tim gradovima događa turistička invazija koja će, ako se brzo nešto ne poduzme, uništiti oba naša mediteranska bisera.

URBANISTIČKI GENIJALCI I MOST PREKO KANALA SV. ANTE

I sad se vraćamo na početak priče, na urbanističke planove i prosvjed u Privlaci. Oni postoje da bi se regulirali odnosi u prostoru i da bi se sačuvao prirodni i kulturni okoliš. Kako sada stvari stoje, prirodni i kulturni okoliš sačuvan je unutar definiranih granica, a sve ostalo uništeno suludom gradnjom. Nasuprot Trogira stoji mjesečev pejzaž planske i neplanske gradnje na otoku Čiovu. Koliko se na Čiovu gradi uskoro će im trebati most s četiri vozne trake, a ne ovaj koji su nedavno sagradili.

Dakle, jedino što nitko ne dira su zaštićene kulturne i prirodne vrijednosti, a sve ostalo možemo u potpunosti izgraditi. Kad pogledate sve te nazovi urbanističke planove, pitate se jesu li stručnjaci koji su ih izrađivali uopće bili na terenu i osjetili ambijent. Neće nam se biti teško prisjetiti, jer nije bilo tako davno (pred kraj socijalizma), da su neki nazovi arhitekti i urbanisti predlagali da se područje Kanala Svetog Ante izgradi, a obje obale povežu mostom. Bez svake sumnje, o toj blago rečeno bizarnoj ideji trebalo bi napisati posebnu kolumnu.

Nemojte misliti da je ovo jedna od kolumni o tome da su Šibenčani najpametniji i najljepši, a Šibenik najbolji grad na svijetu. U svojim kolumnama uvijek sam pokušavao biti objektivan, a ne nuditi isprazni lokalpatriotizam, iako neki od njega dobro žive. Druga strana su teoretičari zavjere kojima u pretpostavci ništa ne valja, a važne događaje često su uzrokovali vanzemaljci.

I zato ne vjerujte teoretičarima zavjere. Šibenik je doista jedan od posljednjih bisera hrvatske obale Jadrana. Unatoč nama. I vanzemaljcima.