A onda je uslijedio (očekivani) šok. Sovlje više nije mala, skrovita i kupačima atraktivna uvala nego veliko naselje puno betonskih objekata nalik jedan drugome. U kojima nitko zapravo ne živi nego, u najboljem slučaju, obitava tek nekoliko ljetnih mjeseci. Iako u Sovlju uredno postoje ulice slikovitih naziva: Ulica ružmarina, Ulica lavande i Ulica kadulje.

NEKAD PUSTA UVALA, DANAS PUSTO NASELJE

Nemojte misliti da je uvala Sovlje kod Tribunja neki izdvojeni, posebni slučaj. Ili da imam nešto osobno protiv Sovlja. Ova priča mogla je biti ispričana o bilo kojem našem priobalnom naselju. I ne samo u Šibensko-kninskoj županiji, već posvuda po Dalmaciji. 

Na prvoj austrijskoj katastarskoj karti prostora Tribunja i Sovlja iz 1825. godine u uvali Sovlje nema niti jednog objekta. Tribunj je tada smješten na otočiću (na kojem je i danas), a postoji i još nekoliko objekta na kopnu uz most koji vodi na otočić. Tako je ostalo narednih gotovo 150 godina. Na avionskom snimku Sovlja iz 1968. godine i Hrvatskoj državnoj karti vidi se tek nekoliko skromnih objekta, raštrkanih na različitim stranama uvale. 

Međutim, ako sada pogledate uvalu Sovlje, primjerice na Google mapsu, vidjet ćete golemi izgrađeni prostor od otprilike 15 hektara na južnoj strani uvale. Već i nakon površnog uvida u Prostorni plan uređenja Općine Tribunj, brzo ćete uvidjeti da između Tribunja i Sovlja neće biti ni milimetra neizgrađenog područja, pa onda ni između Tribunja i Vodica i tako dalje. Samo su neke prirodne prepreke, poput rijeka i planina, izgleda spriječile da se naša obala u potpunosti ne pretvori u jedno veliko građevinsko područje. 

Mada izgleda nevjerojatno, ali prostorna orijentacija u novim, hibridnim naseljima poput Sovlja gotovo je nemoguća. Svi su objekti u dlaku isti pa ne možete ni metar učiniti, a da ne upotrijebite GPS. Nakon nekoliko minuta bezuspješnog pokušaja orijentacije u Sovlju bez mobilnog telefona, zapitao sam se čemu posebni projekti za svaki objekt kad su investitori naprosto mogli kopirati jedan i tako uštedjeti. Premda se o izgledu objekata može napisati posebna kolumna. Nekad su u novim naseljima prevladavali kontinentalni oblici s karakterističnim jako strmim krovovima, dok danas prevladavaju jednostavne 'kocke' ravnih krovišta. Ako je suditi po priobalnim naseljima, arhitektura nam je stvarno daleko odmakla. 

Do uvale Sovlje dolazi se ulicom simboličnog imena Put slobode. Mora se priznati da smo prema prostoru koji trebamo ostaviti potomcima bili i više nego slobodni.

HITNO SMANJIVATI, A NE POVEĆAVATI GRAĐEVINSKA PODRUČJA

Građevinska područja u Dalmaciji su golema. Kao da će se broj stanovnika Hrvatske povećavati. Usprkos zakonima koji reguliraju prostorno uređenje i 'ograničavaju' gradnju, teško je bilo kojoj vlasti izdržati pritisak građana da baš njihova parcela uđe u građevinsku zonu prostornog plana. Kad god je javna rasprava o nekom prostornom planu, odmah počnu igre bez granica između vlasnika privatnih parcela, izrađivača plana i lokalne samouprave koja je naručila izradu plana. I uvijek je isti scenarij: najednom se pojave vlasnici parcela koji navodno graniče s planiranim građevinskim zemljištem, i traže da se i njihovo uključi u taj pojas. Tako se iz plana u plan malo pomalo povećavaju građevinska područja naših naselja, a da to pritom nema veze ni sa kakvom teorijom zavjere već isključivo s pritiskom stanovnika istih tih naselja. Pomislili biste da je prostorno planiranje u Hrvatskoj pokleknulo radi pritiska velikih investitora, ali prava istina potpuno je drugačija. Prostorno planiranje u Hrvatskoj gotovo da ne postoji zato što smo mi sami to htjeli. I još uvijek hoćemo isto - da baš naša parcela bude građevinska. 

Posljedice su strašne. Postojeća infrastruktura jednostavno ne može podnijeti toliku izgradnju. Kad bi se sva planirana građevinska područja u Dalmaciji izgradila, pitanje je bismo li u ljetnim mjesecima uopće imali vode. Naše male općine, ili bolje da ih nazovemo pravim imenom naša mala mista, o tome uopće ne razmišljaju. Oni investiraju u 'djedovinu' i za sebe traže najveća moguća prava. Pri tome bez milosti devastiraju prirodni i kulturni okoliš, pretvarajući ta ista mala mista u beskonačni niz betona i skupog kamenog popločenja. I sve uz poklič: 'Nećete otimati i prodavati našu djedovinu.' 

Kao da u toj priči ima još nekoga osim njih samih.

KRAJ POČETKA 

Naša mala mista tako nisu ni sela ni gradovi. To su mjesta duhova koja najčešće nisu ni naselja, nemaju poštanskog broja, ambulante, vrtića, autobusne linije, a u naravi izgledaju kao pravi mali gradovi. Kome takva 'naselja' uistinu koriste? Osim vlasnicima objekata, najčešće jedino priobalnim općinama na čijem se teritoriju nalaze. Komunalna naknada koju vlasnici objekata plaćaju uzdržava administraciju tih općina, koje zahvaljujući takvom prihodu rastu kao gljive poslije kiše. Sada više odjednom nisu dovoljne samo Vodice, nego i Tribunj mora imati svoju općinu. Na otoku Murteru također su dvije općine: Murter-Kornati i Tisno, pa onda su tu još Primošten i Rogoznica. Naizgled moćne i financijski samoodržive općine (uz jedan grad - Vodice) zapravo su mjehuri od sapunice, narasle na porastu broja nekretnina, a ne broja stanovnika.

Postavlja se pitanje gdje je kraj širenju građevinskih područja u Dalmaciji. Možda je kraj kad svi stanovnici Mađarske, Češke, Slovačke, Austrije, Slovenije i Njemačke, koji ljetuju u Hrvatskoj, kupe svoj komad naše obale i sagrade kuću za odmor. Ako je tako pitam se da li bi navedene zemlje dopustile isto na svom prostoru. Naravno da ne dopuštaju jer tamo postoji kod nas izgleda odavno zaboravljena disciplina – urbanizam. Urbanizam koji nije samo zadovoljavanje nečijih potreba za područjem gdje će investirati, nego organizirano i održivo planiranje života na nekom prostoru. Sve je to kod nas palo u drugi plan zbog pohlepe samo jedne generacije. A ako ovo nije kraj, što je onda?

Nažalost, ako ovako nastavimo, to će biti tek kraj početka.