Za razliku od njih, naselja u unutrašnjosti Dalmacije - za povjesničare i znanstvenike koji proučavaju kulturnu baštinu - daleko su veći problem. Začudo, hrvatska znanost o tim naseljima ne samo da zna malo ili ništa o razdoblju kraja antike i početka srednjeg vijeka, nego se to neznanje širi i na doba osmanske vladavine od početka 16. do kraja 17. stoljeća. Tako je i s antičkom Skardonom, srednjovjekovnim i novovjekovnim Skradinom.

SKRADIN IZMEĐU ANTIKE I RANOG SREDNJEG VIJEKA

Skradin u razvijenom srednjem vijeku ima sve odlike dalmatinske komune sa statutom, knezom, plemićkim vijećem i biskupom. Nema nikakve sumnje da je imao katedralnu crkvu , biskupsku palaču i najmanje dva samostana: muški franjevački samostan sv. Ivana i ženski franjevački samostan sv. Elizabete. Skradin je biskupija 530. godine na crkvenom saboru u Saloni; biskupija je i 928. godine kad je preuzima hrvatski biskup Grgur, poznatiji kao Grgur Ninski. Pored toga pričaju se bajke o tome da su Skradin osnovali Šubići ili knezovi Bribirski, kao da Skradin nije postojao u predrimsko, rimsko i kasnoantičko vrijeme. To što mi danas ne možemo ni približno odrediti kako su izgledali antički, kasnoantički, pogotovo ranosrednjovjekovni Skradin, posljedica je slabosti dosadašnjih istraživanja, ali i objektivnih teškoća jer je nad nekadašnjim Skradinom suvremeno naselje, a rijeka Krka i potok Rivina jaruga potpuno su nasuli prostor Skradina tijekom stoljeća. Tako bi izgledala službena verzija našeg 'neznanja o Skradinu'. Ali je li baš sve tako kako se čini ili se takvim želi prikazati? Je li Skradin bio žrtvom nekog misterioznog prestanka kontinuiteta naseljavanja između 6. i 10. stoljeća? Na ta pitanja mogla bi dati odgovor jedino arheologija, jer nas uobičajeno hrvatsko povijesno driblanje i namještanje činjenica kako kome odgovara po običaju nije dovelo nigdje. Da bismo dobili relevantni arheološki odgovor potrebno je naravno koristiti znanstveno priznate metode iskopavanja, a ne kopati kao što okopavamo masline.

OSMANSKI SKRADIN ZAPRAVO JE SREDNJOVJEKOVNI SKRADIN

Nedavno sam pročitao doktorski rad u kojem doslovno stoji da je Venecija, kad je ponovno preuzela Skradin od Osmanlija 1699. godine, osnovala novo naselje, što znači da je od početka izgradila grad. Štoviše, tvrdi se da su kuće u Skradinu iz 18. i 19. stoljeća. Po tome se čini da nema nikakvog smisla u prostoru današnjeg Skradina tragati za ostatcima kasnosrednjovjekovnog Skradina. Međutim, puno toga o Skradinu za vrijeme Osmanlija ipak znamo.

Skradin je kao veće naselje prikazan na karti teritorija Šibenika i Zadra mletačkog kartografa Matea Pagana, nastaloj oko 1530. godine. Iznad skradinske tvrđave već se vijorila osmanska zastava s polumjesecom. Osim tvrđave, na tom crtežu Skradina vide se bedemi i kule. Četrdeset godina kasnije venecijanski kartograf Giovanni Francesco Camocio objavio je crtež Skradina u trenutku venecijanskog napada 1571. godine, za vrijeme Ciparskog rata između Venecije i Osmanskog Carstva. Sad se puno bolje vide dijelovi grada: veliki broj kuća, bedemi i kule, tvrđava iznad grada, pa čak i loža na samoj obali, a u uvali Rokovači još je postojala crkva sv. Roka.

Kad je gotovo osamdeset godina kasnije venecijanski generalni providur Leonardo Foscolo početkom Kandijskog rata 1647. godine napao Skradin i zapalio ga, napisao je izvještaj i dodao crtež vojne akcije. Nešto kasnije, 1688. godine na temelju tog crteža, glasoviti venecijanski kartograf Vincenzo Coronelli nacrtao je Skradin. Na crtežu se jasno vidi skradinska tvrđava, tri džamije i veliki broj kuća poredanih duž dvaju ulica. Isti raspored građevina vidi se na još jednom crtežu tog dijela rijeke Krke sa Skradinom iz 1647. godine anonimnog autora, nedavno pronađenom u venecijanskom arhivu. Prva ulica je današnja glavna skradinska ulica koja je formalno podijeljena na dvije: Ulicu fra Luje Maruna i Ulicu dr. Franje Tuđmana. Druga je Ulica Zagrađe koja vodi u uvalu Rokovaču, tako nazvanu po crkvi sv. Roka koja se nalazila u vrhu uvale.

Dakle, sve je isto kao i danas, samo više nema džamija i nešto je veći broj građevina u Skradinu. Budući da se na našim prostorima Osmanlije ne mogu baš pohvaliti velikim građevinskim poduhvatima, možemo opravdano pretpostaviti da je Skradin kako ga je vidio providur Leonardo Foscolo, zapravo Skradin koji je dočekao Osmanlije kad su ga osvojili 1522. godine. A to bi mogao biti taj navodno nestali srednjovjekovni i kasnosrednjovjekovni Skradin.

MOŽEMO I MORAMO VIŠE JER ARHEOLOGIJA NIJE OKOPAVANJE MASLINA

Očito je da ćemo se morati puno više potruditi oko prošlosti Skradina. Svako arheološko istraživanje u povijesnoj jezgri grada dragocjeno je i mora biti obavljeno po najvišim arheološkim standardima. Neobično je što u Skradinu dosad nismo pronašli ni jedan srednjovjekovni kameni arhitektonski element. Kao da su Osmanlije namjerno s građevina uklonile detalje kršćanskog srednjeg vijeka u Skradinu. Ali nemamo ni arhitektonskih ostataka osmanske vladavine. Neki uporno tvrdi da se unutar župne crkve sv. Marije vide ostatci osmanske džamije. Uz sva nastojanja, nisam ih uspio uočiti.

Sve su to pitanja o Skradinu koja čekaju odgovore i ozbiljne istraživače. Koji nikako da dođu u zaboravljene gradove dalmatinskog zaleđa. Jer onih slabog znanja, ali upornih, ionako je previše. A o amaterima da i ne govorimo. Za njih govore mnogobrojne knjige koje vjerojatno nitko ne čita, ali vrlo često financirane su javnim, našim novcem.

Da ne bi bilo zabune, ne branim ja amaterima da pišu o povijesti, baštini i arheologiji. Samo se pitam kako bismo se osjećali da je amaterizam toliko razvijen na primjer u medicini.