VENECIJI JE BILO POTPUNO SVEJEDNO U ČIJIM RUKAMA JE SKRADIN

Nedavno sam vidio nekakav nazovi kongres na kojem se živo raspravljalo o našoj tvrđavi sv. Nikole. Na tom skupu po tko zna koji put postavljena je teza da je Venecija krajem prve polovine 16. stoljeća sagradila tvrđavu sv. Nikole jer joj je prijetila opasnost iz Skradina, koji su Osmanlije osvojile gotovo dvadeset godina ranije, 1522. godine. Vidjevši to, kao dobar poznavatelj povijesti ovih krajeva u kasnom srednjem i ranom novom vijeku, što sam mogao nego slatko se nasmijati.

Teza o Skradinu kao glavnoj pomorskoj opasnosti za Šibenik bila bi naizgled u redu kad ne bismo znali da Skradin nikad do te 1522. godine nije ni bio u vlasti Venecije, nego Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. S kojim je Venecija prije toga u srednjem vijeku ozbiljno ratovala u više međunarodnih koalicija. Venecija je 1412. godine definitivno Šibenik podvrgla svojoj vlasti. Zašto nije tada za zaštitu Šibenika od Skradina, koji je još više od sto godina ostao u vlasništvu neprijateljskog hrvatsko-ugarskog kralja, sagradila tvrđavu na ulazu u kanal sv. Ante, već su joj dovoljne bile kule s lancem na ulazu u šibensku luku? Znajući pri tom da su gradski bedemi Šibenika najslabiji s morske strane. Zato što hrvatsko-ugarski kralj nije bio ozbiljan pomorski suparnik Venecije, nego je to postao tek u koaliciji s talijanskim gradom Genovom, starim pomorskim rivalom Venecije.

Međutim, netom prije izgradnje tvrđave sv. Nikole na Mediteranu se pojavio znatno opasniji protivnik – velika osmanska flota, kojoj se mogla suprotstaviti tek ujedinjena kršćanska mornarica. Osmanlije su u posjed opasne flote došli tako što su na početku preuzeli moćnu flotu bivšeg mediteranskog gusara i gospodara Alžira Hajredina Barbarose. Nakon što je dragovoljno predao Alžir Osmanlijama, sultan Sulejman II. 1533. godine postavio ga je za vrhovnog zapovjednika osmanske mornarice. Hajredin Barbarossa vodio je osmansku mornaricu u brojnim bitkama protiv kršćanskih flota na Mediteranu. Porazio je koalicijske kršćanske snage 28. rujna 1538. godine u čuvenoj bitki kod Prevezze, na ulazu u Ambrakijski zaljev u sjeverozapadnoj Grčkoj. Koalicijska kršćanska flota sastojala se od brodovlja španjolskog kralja, papinskih država, Venecije i Genove, čiji je admiral Andrea Doria bio zapovjednik te raznorodne flote. Baš raznorodnost i nedostaci u zapovjednom lancu doveli su do katastrofalnog poraza kršćanske flote kod Prevezze. Bila je to jedna od tri najveće pomorske bitke na Mediteranu u 16. stoljeću.

Venecija je na opasnost s mora reagirala ojačavanjem i modernizacijom zidina gradova pod svojom vlašću. Tu odgovornu zadaću 1535. godine mletački Senat povjerio je glasovitom venecijanskom arhitektu i graditelju Michele Sanmicheliju, novom glavnom nadzorniku i inženjeru svih mletačkih fortifikacija. Pod njegovim vodstvom ojačana su i sva tri ulaza u mletačku lagunu izgradnjom potpuno novih tvrđava, kao što je velebna tvrđava San Andrea na sjevernom i glavnom ulazu u lagunu. Michele Sanmicheli, njegova rodbina i zaposlenici radionice zaslužni su i za projektiranje i izgradnju niza tvrđava na prekomorskim mletačkim posjedima u Dalmaciji i Grčkoj. Dio tog programa bila je i gradnja šibenske tvrđave sv. Nikole.

SVE NA TVRĐAVI SV. NIKOLE UPUĆUJE NA OPASNOST S MORA

Na tvrđavi sv. Nikole sve govori u prilog toga da je bila sagrađena zbog opasnosti s mora. Većina vatrene moći tvrđave koncentrirana je prema otvorenom moru. Broj topova koji je okrenut unutrašnjosti kanala sv. Ante minimalan je, a neki topovski otvori prema toj strani naknadno su zazidani. Ne morate biti baš stručnjak za fortifikacije da to uočite. U prizemlju tvrđave sv. Nikole, na strani okrenutoj unutrašnjosti kanala sv. Ante, nalazi se i najveća barutana. Da je ona eksplodirala vjerojatno bi se urušio taj dio bedema, ali bi bedem i topovi okrenuti otvorenom moru ostali netaknuti. Druga, daleko manja barutana postojala je na terasi u krajnjem jugozapadnom uglu tvrđave, ali smještena na način da ukoliko eksplodira znatno ne ošteti bedem prema moru. 

Osim toga, oni koji malo bolje poznaju kanal sv. Ante znaju da, zbog morskih struja, nije baš bezopasan za plovidbu. Na samom rtu Cipac, odmah ispod svjetionika Jadrija, nalaze se ostaci antičkog brodoloma. U kanal sv. Ante bez problema su mogli ući samo oni koji ga dobro poznaju, Šibenčani i mletačka flota. I na kraju, kuda i kako su Osmanlije mogli dovesti brodove u Skradin, i to brodove koji su dovoljno veliki da ugroze Šibenik? Nema potrebe raspravljati o tome kako to nije bilo moguće.

ZABLUDE PONEKAD ZNAJU BITI KORISNE

Ipak, nije sve tako crno. U znanosti od zabluda često bude i neke koristi, pa je tako bilo i od ove. Kad sam prvi put pročitao tezu da je tvrđava sv. Nikole bila sagrađena zbog osmanske opasnosti iz Skradina, shvatio sam da tu problematiku trebam malo bolje proučiti. Rezultat proučavanja bio je moj prvi znanstveni rad o tvrđavi sv. Nikole, koji sam napisao prije ravno osam godina. U radu sam objasnio ono što je svima trebalo biti očigledno da je tvrđava sv. Nikole sagrađena kao dio šireg plana Venecije za obranu od narasle osmanske pomorske moći. Spomenuo sam i Treći mletačko-osmanski rat. Zbog toga je tvrđava sv. Nikole došla na svjetski popis kulturne baštine UNESCO-a.

Ali sve to bilo je uzalud jer su neke zablude doista tvrdokorne.

Čak i onda kad je od njih više štete nego koristi. Čak i onda kada više nitko ne zna zašto uopće postoje u medijskom prostoru.

Kad već i laici vide da su smiješne.