Žedni Šibenčani grabe priliku

Šibenik je imao problem s nestašicom vode, a glavna komunalna cisterna na Velikom trgu između katedrale i Velike lože bila je nedostatna za žedne Šibenčane. Šibenčani se zbog toga žale središnjim venecijanskim vlastima koje daju pomoć, i naređuju da se riješi problem nestašice vode u gradu.

Pojava graditelja cisterni Jakova iz talijanskog grada Tranija u Korčuli, došla je kao naručena. Jakov je u Korčuli od 1432. godine bio zaposlen na gradnji katedrale sv. Marka, kao njen glavni majstor. Na tadašnjoj katedrali u Korčuli radio je i Bonino iz Milana, koji je radio i na šibenskoj katedrali. Jakov je u Korčuli sagradio i centralnu cisternu s tri bunarske krune, još danas poznatu pod talijanskim nazivom 'Tre pozzi'.

Iako su Šibenčani s majstorom Jakovom iz Tranija sklopili ugovor 10. siječnja 1446. godine, bili su s njim u kontaktu već pet godina ranije, 1441. godine. U povijesnom dokumentu iz 1442. godine Korčulani isplaćuju majstoru Jakovu četiri dukata za put u Šibenik.

Dakle, prilično dugo je trajalo to 'udvaranje' Šibenčana majstoru Jakovu iz Tranija. Majstor Jakov od Šibenčana je izvukao prilično povoljne uvjete ugovora. Tako nije ugovoren definitivni kraj radova na gradnji Četiri bunara, nego je Jakov primao plaću od 90 dukata godišnje sve do završetka gradnje cisterne. Nije morao niti odmah doći na gradilište i početi graditi cisternu, već su Šibenčani ugovorom odredili da će ga čekati do lipnja iste godine. Obvezali su se pronaći mu kuću za stanovanje, platiti najam te osigurati materijal i radnike za gradnju cisterne. Majstor Jakov imao je samo jednu čvrstu i odredivu obvezu – obvezao se da će nakon gradnje cisterna držati vodu i biti građevinski ispravna barem dvije godine.

Izrada bunarskih kruna također nije bila ugovorna obveza majstora Jakova iz Tranija, jer Jakov nije bio klesar. Na bunarskim krunama trebalo je isklesati lik krilatog lava sv. Marka kao simbola Venecije, lik sv. Mihovila kao simbola Šibenika te grbove šibenskih kneževa iz mletačkih obitelji Valaresso i Marcello. Te je radove u ožujku sljedeće godine - za plaću od 44 dukata - Šibenik ugovorio s majstorima Markom Petrovim iz Apulije i Jurjem Mihajlovim iz Zadra. Jamac ugovora bio je ni manje ni više nego Juraj Dalmatinac, koji je u to vrijeme intenzivno radio na katedrali sv. Jakova.

Jakov iz Tranija gradi cisterne u Šibeniku i Korčuli na isti način

Korčulani nisu bili zadovoljni angažmanom majstora Jakova u Šibeniku pa od njega pred kraj 1446. godine traže da se, nakon što završi gradnju cisterne u Šibeniku, odmah vrati na Korčulu i u Šibeniku više ne prihvaća nikakav posao. Posljednji povijesni dokument u kojem se uopće spominje majstor Jakov iz Tranija datiran je 4. veljače 1449. godine, i u njemu piše da se majstor iz Šibenika vratio u Korčulu. Sudeći po tome, svoj posao na cisterni Četiri bunara u Šibeniku tada je završio.

Međutim, posao na Četiri bunara ustvari još nije bio završen. Šibenčani su i sljedeće 1450. godine tražili financijsku pomoć od mletačkog dužda, pa su cisternu službeno završili tek tada. Prema tvrdnjama samog venecijanskog dužda, prije njegove financijske intervencije, već su na gradnju cisterne ukupno potrošili 2.200 dukata.

Zašto su Šibenčani baš tražili majstora Jakova iz Tranija, u svemu mu izlazili u susret i popuštali? Zato što su znali da je on vrstan majstor graditelj cisterni, koji ih može sagraditi na prilično nezgodnim i zahtjevnim mjestima. Pozicija šibenska Četiri bunara nije neka prirodna udubina ili vrtača, nego je cisternu zapravo bilo potrebno sazidati. A ti su zidovi morali izdržati pritisak goleme količine vode.

Šibenčani drugog izbora za smještanje glavne gradske cisterne nisu ni imali, i u tu su svrhu otkupili parcele od šibenskih dominikanaca. Korčula je imala isti problem sa smještanjem svoje gradske cisterne. Majstor Jakov sagradio ju je neposredno uz gradske bedeme Korčule kraj tzv. Morskih vrata, u blizini Kneževe palače. Tako je napravio i u Šibeniku. Cisterna je bila uz same šibenske gradske bedeme, a u bedemima su napravljena posebna gradska vrata za izlaz na terasu cisterne. Cisterna Četiri bunara tako je postala dijelom šibenskih fortifikacija.

Četiri bunara nisu riješila problem nestašice vode

Gradnjom glavnog vodoopskrbnog objekta Četiri bunara nije trajno riješena nestašica vode u Šibeniku. Po povratku sa svoje dužnosti u Šibeniku, gradski kneževi su se u svojim obveznim izvješćima mletačkom Senatu učestalo žalili na problem nestašice vode. Šibenčani su bili prisiljeni vodu dovoziti iz Vodica, koje su u 16. stoljeću opasno ugrožavale Osmanlije.

Poseban problem bilo je loše održavanje Četiri bunara. Zbog toga su šibenski gradski kneževi već krajem 16. stoljeća bili prisiljeni izvoditi adaptaciju prostora. Na vanjskom jugozapadnom zidu Četiri bunara nekad su stajali obiteljski grbovi dva gradska kneza s kraja 16. stoljeća, u čijem mandatu su izvođeni radovi na Četiri bunara. Nakon njih, 1617. godine šibenski knez Almoro Corner izvijestio je Veneciju da je postavio osobu koja je nadzirala Četiri bunara.

Vjerojatno je otprilike u to vrijeme prostor Četiri bunara ograđen visoki zidom, posebnim sagrađenim sa sjeverne strane terase na kojoj su bile bunarske krune. U tom zidu postojala su metalna vrata koja su se zaključavala. Ni to nije pomoglo. Degradacija prostora Četiri bunara nastavila se pa su u moderno vrijeme probijena i vrata pri vrhu jugozapadnog zida, što je ugrozilo osnovnu funkciju skupljanja vode.

Puno godina nakon što su sagrađena, Četiri bunara su konačno obnovljena. Svečano otvorenje bilo je krajem srpnja 2008. godine. Tada zamišljena kao neobični i inovativni muzej, Četiri bunara danas su uspješan šibenski klub. A što je s njihovom vrijednošću kao spomenikom kulture?

To je neko sasvim drugo pitanje.