KAKO MI SE UKAZAO BLAŽENI AUGUSTIN KAŽOTIĆ

Već dulje vrijeme znam da u Šibeniku postoji jedna od najljepših srednjovjekovnih skulptura u Dalmaciji – portret blaženog Augustina Kažotića. Nalazi se u centru povijesne jezgre Šibenika na adresi Stube Dragojevića 1 kod nekadašnje ”Alpe”, u navodnoj kući Dragojević točno iznad ulaznog atrija. S vremenom sam na blaženog Kažotića zaboravio, da bi ga se iznenada sjetio prije par dana. ”To je sve poznato”, upozorili su me glasovitom šibenskom rečenicom. A kako ne držim baš do te vrste rečenica, posebno onih glasovitih, bacio sam se na posao. Više sam vjerovao gore navedenoj, na brojnim primjerima potvrđenoj, ruskoj poslovici.

Kopija skulpture blaženog Augustina Kažotića - iz navodne kuće Dragojević - od 2019. godine nalazi se u muzeju Civitas Sacra. Na Facebook stranici muzeja piše da je blaženi Kažotić bio Trogiranin rodom, a majka mu je bila pripadnica plemićke obitelji Dragojević iz Šibenika. Sve se naizgled slaže. Portret blaženog Augustina Kažotića je u nekadašnjoj kući Dragojević jer mu je majka bila Dragoslava Dragojević iz poznate šibenske plemićke obitelji. Sve bi to bilo lijepo da ispod portreta blaženog Kažotića ne postoje dva grba – jedan obitelji Kažotić, a drugi najvjerojatnije obitelji Sagredo ili obitelji Querini. I nikome nije bilo čudno što nigdje nema obiteljskog grba Dragojević. Osim toga, upitno je je li kuća u kojoj se portret blaženog Kažotića nalazi uopće kuća obitelji Dragojević.

KAŽOTIĆE I DRAGOJEVIĆE NE MOŽEMO SA SIGURNOŠĆU POVEZATI

Blaženi Augustin Kažotić rođen je oko 1260. godine u trogirskoj plemićkoj obitelji Kažotić. Kao mlad stupio je u dominikanski red i studirao u Parizu. Među ostalim, od 1303. do 1318. godine bio je zagrebački biskup. Zbog političkih problema s kraljevskom lozom Anžuvinaca, u crkvenoj hijerarhiji nije dalje napredovao. Umro je 1323. godine na funkciji biskupa talijanskog grada Lucere u pokrajini Apuliji.

Sudeći prema oporuci njegove bake Stane, blaženi Augustin bio je sin trogirskog plemića Nikole Kažotića i njegove žene Radoslave, također Trogiranke. Augustinov otac Nikola Kažotić imao je kasnije još jednu ženu po imenu Goja, za koju neki smatraju da je Dragoslava Dragojević iz Šibenika. Budući da je Nikola Kažotić imao puno potomaka s više žena, sve je to jako teško raspetljati. Jedino što smo sigurni je da je majka blaženog Augustina Kažotića stanovita Radoslava iz Trogira, a ne pripadnica šibenske plemićke obitelji Dragojević.

Šibenska plemićka obitelj Dragojević je zbog otpora Veneciji nakon predaje grada 1412. godine prognana iz Šibenika, ali je jednoj njenoj grani zbog kasnijih zasluga za mletačku državu omogućen povratak i posjedovanje kuće u Šibeniku. Ta se kuća, prema povijesnim dokumentima iz 15. stoljeća, nalazila negdje blizu katedrale sv. Jakova. Međutim, na navodnoj kući obitelji Dragojević u Šibeniku - na adresi Stube Dragojevića 1 - ne postoji niti jedna oznaka te obitelji. Umjesto grbova Dragojevića na ulaznim vratima i bunarskoj kruni u atriju kuće postoje grbovi plemićke obitelji Mihetić. To je moguće objasniti oporukom Petra Mihetića iz 1534. godine, koji dio svoje imovine ostavlja Petru Dragojeviću pod uvjetom da on i njegovi nasljednici nose ime Mihetić. Kao što vidimo sve je to prilično komplicirano, a i datumi nam se baš ne poklapaju. Navodna kuća Dragojević doživjela je kroz povijest brojne preinake. Požar u 19. stoljeću potpuno ju je uništio, a svoje je učinio i Drugi svjetski rat.

Na kraju se postavlja pitanje kad i kako je skulptura blaženog Augustina Kažotića dospjela u navodnu kuću Dragojević u Šibeniku? Poznato je da se jedan član trogirske obitelji Kažotića 1628. godine oženio Klarom, pripadnicom stare šibenske plemićke obitelji Križančić, i preselio u Šibenik. Možda je tada u Šibenik prenesena i srednjovjekovna skulptura blaženog Augustina Kažotića. Sve to će zasad ostati zagonetka kojom će se u budućnosti morati pozabaviti znanstvenici.

KAO NEVJERNI TOMA

I tako poput Tome Apostola, koji nije htio vjerovati u Kristovo uskrsnuće dok se ne uvjeri svojim očima i rukama, ne vjerujem ni ja u navodne znanstvene istine sve dok se sam u njih ne uvjerim. Pogotovo kad je u pitanju šibenska kulturna baština. ”Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati”, kazao je Toma Apostol prema Ivanovom evanđelju. 

Drugačije ne može ni biti, budući da sam znanstvenu karijeru započeo u najvećoj mogućoj konkurenciji, što se tiče povijesnih znanosti u Hrvatskoj, konkurenciji znanstvenika koji se bave rimskom provincijalnom arheologijom. Proučavanje rimske povijesti i arheologije u svijetu, pa i kod nas, toliko je razvijeno da se pazi na svaki sitni detalj, a pogreška od jedne godine često se smatra katastrofom. Zbog toga u toj znanstvenoj disciplini među najuspješnije nacije spadaju Nijemci, Švicarci, Austrijanci, i manje-više svi narodi iz bivše Austro-Ugarske Monarhije. Ne smatra se slučajno i danas najvećim poznavateljem Rimskog Carstva u povijesti ljudskog roda njemački znanstvenik Theodor Mommsen, rođen davne 1817. godine. Nakon takvog ”drilla”, znanstveno proučavanje šibenske kulturne baštine ponekad izgleda kao godišnji odmor na Maldivima.

Godišnji odmor na kojem nikad ne zaboravljam poslovicu ”Vjeruj, ali ipak provjeri”.