Juraj Dalmatinac bio je oličenje srednjovjekovnog umjetnika, ili kako to na znanstveni način volimo kazati, bio je predstavnik venecijanske cvjetne gotike 15. stoljeća. Školovao se u radionici braće Bon u Veneciji, i s njima surađivao na gradnji Duždeve palače. Ako jednom odete u Veneciju, pogledajte glavni ulaz u Duždevu palaču pod nazivom Porta della Carta. Umjetničke detalje koje ćete vidjeti na tim vratima, vidjet ćete i na našoj katedrali. Neki hrvatski znanstvenici su Jurja Dalmatinca samo zamišljali kao velikog renesansnog umjetnika, ali arhitekt Harold Bilinić otišao je korak dalje. 

Naime, sakristija katedrale sv. Jakova, obnavljala se odmah nakon Drugog svjetskog rata, a Harold Bilinić, koji je bio za to zadužen, izvršio je na njoj značajne preinake potpuno po svom nahođenju. Među ostalim uklonio je izvorno krovište sakristije katedrale i postavio potpuno novi, renesansni vijenac na vrh sakristije. Taj je kameni vijenac bio isti kao i onaj kojeg je renesansni umjetnik Nikola Firentinac postavio oko katedrale. Jasno je da je takav postupak nije bio skladu s osnovnim pravilima obnove spomenika kulture, ali nažalost bilo je to takvo vrijeme. Ne ponovilo se. 

Najveći zahvat Harolda Bilinića bio je obnova totalno razrušene Velike lože, koju i danas u potpunom neznanju pogrešno zovemo gradskom Vijećnicom. Nakon obnove Velika loža samo djelomično izgleda kao što je nekad izgledala. Primjer je to obnove s nejasnim ciljevima i još manje jasnom metodologijom. Međutim, Bilinićeva obnova sakristije katedrale sv. Jakova izazvala je veće znanstvene posljedice. Nakon obnove, sakristija je izgledala više kao renesansni nego pravi srednjovjekovni, gotički objekt u duhu Jurja Dalmatinca. U znanstvenom smislu o sakristiji naše katedrale nije se previše ni znalo, sve dok profesor Predrag Marković sa studija povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je doktorirao s temom o našoj katedrali, nije 2010. objavio znanstveni rado o tome. Profesor Predrag Marković je u svom radu ukazao i na niz građevinskih problema, koji su se vrlo vjerojatno pojavili već prilikom gradnje sakristije katedrale sv. Jakova sredinom 15. stoljeća. Radilo se o različitim problemima u konstrukciji što su dovodili do pucanja i građevinske nestabilnosti pojedinih elemenata sakristije. Marković je napisao da su radovi na sakristiji katedrale jedini za koje su nam ostali detaljni opisi iz Jurjevog vremena. Poznato je i da je Juraj Dalmatinac izradio čak i model sakristije prije gradnje. Izrada modela u znatno manjem mjerilu od gipsa, drveta i drugih materijala poznata je još od antičkih vremena. Tek od 16. stoljeća pomalo se uvode nacrti kao metoda prezentacije projekata. U doba Jurja Dalmatinca ni matematika ni fizika nisu bile na zavidnoj razini, pa ni izračun konstrukcije nije mogao biti precizan. Više se radilo po iskustvu. U suvremeno doba prije podizanja neke građevine sve se planira unaprijed. Prije gradnje vrše se i ispitivanja čvrstoće i kvalitete tla za temeljenje. U prošla vremena nije postojala metoda ispitivanja čvrstoće i kvalitete tla, nego se kopalo za temelje dok se ne bi došlo do čvrstog tla, ma koliko to dugo trajalo.

Ni danas još uvijek nije sigurno koje je sve dijelove sakristije katedrale sv. Jakova izgradio upravo Juraj Dalmatinac. Projekt je nesumnjivo njegov, ali neki elementi su još pod sumnjom. Intervencija Harolda Bilinića na sakristiji dovela je do stanovite znanstvene konfuzije, ali je nakon Markovićevog rada to sad uglavnom razriješeno. Osim na samoj sakristiji, Bilinić je intervenirao i na uličnom pločniku između Kneževog dvora (danas Muzeja grada Šibenika) i katedrale. Uklonio je staro popločenje kamenim oblucima i postavio novo od ravnih kamenih ploča, koje postoji i danas. Nema valjanog stručnog opravdanja za takav potez. Bilinić nas je tim zahvatom lišio jednog od posljednjih tragova izvornih kamenih popločenja Šibenika. Na otvorenom prostoru takvo popločenje možete vidjeti još jedino ispred nekadašnje crkve Svih svetih iznad Velike lože.

Drugi svjetski rat ostavio je bolne tragove ne samo na ljudima, nego i na spomenicima kulture. Brojni su europski gradovi bili do temelja razrušeni. Obnova gradova u zapadnoj, demokratskoj Europi bila je predmet otvorene i slobodne stručne i znanstvene rasprave. U zemljama bivšeg socijalističkog bloka, kojem je Hrvatska u okvirima Jugoslavije nesumnjivo pripadala, dijaloga nije bilo. Pojedini stručnjaci, obično bliski vlastima, diktirali su svoju viziju obnove ratom razrušene Hrvatske, pa tako i Dalmacije. 
A ta vizija bila je toliko nazadna, da nas je za mnogo desetljeća odvukla od najboljih tradicija srednjoeuropskog kulturnog kruga kojem smo nekada pripadali.