Jedan od tih datuma je dan krunjenja hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira, 8. listopada 1075. godine.

OPAT GEBIZON DONIO PAPINU KRUNU ZVONIMIRU

Na taj dan, koji je dan kad slavimo Svetog Dimitrija, papinski izaslanik opat Gebizon okrunio je 1075. godine hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira. Papa Grgur VII. poslao je Zvonimiru krunu, žezlo, mač i papinsku zastavu, a Zvonimir se obvezao na vjernost papi. Iako još uvijek postoje znanstveni sporovi oko dana i godine, nedvojbeno je da se to dogodilo 8. listopada jer je Zvonimir na krunjenju uzeo ime Dmitar. U povijesnoj povelji, u kojoj opisuje čin krunjenja, kralj Zvonimir o sebi govori u prvom licu i na početku kaže: ”ja Dimitrije koji se zovem i Zvonimir”. Zvonimir je prilikom krunjenja papi poklonio samostan sv. Grgura u Vrani sa svim dobrima u vlasništvu samostana, kako bi papi i njegovim najbližim suradnicima poslužio kao mjesto za boravak dok su u Hrvatskoj. Ali biti papin vazal značilo je krenuti i u rat na strani pape, što se na kraju (prema legendi) navodno pokazalo kobnim za Zvonimira. Sama ceremonija izbora Zvonimira za kralja bila je u potpunosti crkvena jer se sve događalo na crkvenom saboru u crkvi sv. Petra u Solinu, a papinsku delegaciju predvodili su biskup Fulkoin i opat Gebizon, benediktinac iz samostana sv. Bonifacija i Aleksija u Rimu.

Kao i brojni drugi povijesni dokumenti iz razdoblja ranijeg srednjeg vijeka, i ovaj o krunjenju kralja Zvonimira postoji samo u prijepisu. Najraniji prijepis nastao je već desetak godina nakon Zvonimirove krunidbe, a prvi sačuvani prijepis, koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici, je iz 1192. godine. Prijepis isprave je u takozvani Cencijev kodeks te godine unio vatikanski komornik Cencije, kasniji papa Honorije III.

HRVATSKA ISKAZALA VJERNOST PAPI U NAJTEŽEM TRENUTKU

Zašto je ovaj datum tako bitan? Zato što je to prvi povijesni dokaz da su Hrvati izabrali zapad, a ne istok. Svi dotadašnji hrvatski kraljevi najvjerojatnije su dobili krunu iz Bizanta, ali pošteno je kazati da zapravo ne znamo od koga i kako su dobili kraljevsku krunu, i jesu li uopće bili okrunjeni. Tako je navodno prvi hrvatski kralj Tomislav okrunjen 925. godine na saboru na Duvanjskom polju, ali manje je poznato da je to teška povijesna konstrukcija i, mogli bismo slobodno kazati, brutalni povijesni falsifikat.

Također su vrlo važne okolnosti u kojima je Zvonimir prihvatio papinu krunu. Krunu mu je poslao papa Grgur VII. jedan od najvažnijih papa reformatora u povijesti katoličke crkve. Benediktinac pravim imenom Hildebrand, svojim pontifikatom, koji je počeo 22. travnja 1073. godine, Grgur VII. unio je fundamentalne promjene u crkvu. Zabranio je ženidbu svećenika i prodaju crkvene službe, a papu je birao zbor kardinala. Međutim, najvažnija promjena koju je papa Grgur VII. unio bila je da biskupe bira papa, a ne svjetovni vladari što ga je odmah dovelo u sukob s tadašnjim carem Svetog Rimskog Carstva njemačke narodnosti Henrikom IV. U povijesti je ta njihova borba oko toga tko treba birati biskupe i dati im crkvene ovlasti postala poznata kao borba za investituru. Nastavila se i nakon smrti pape Grgura VII. i cara Henrika IV. i trajala gotovo pedeset godina. Tijekom jedanaest godina borbe između pape i cara, jedan su drugoga više puta izbacili (ekskomunicirali) iz crkve, a car je vojskom napao Italiju i Rim. Na kraju je papa Grgur VII. 25. svibnja 1085. godine umro u egzilu u kaštelu talijanskog grada Salerna, južno od Napulja, kod svog saveznika normanskog vojvode Roberta Guiscarda.

U tako složenim i prijelomnim povijesnim trenucima nije bilo jednostavno stati na papinu stranu. S druge strane bio je tada najmoćniji europski vladar, koji je lakoćom mogao izvršiti invaziju na Hrvatsku i zbaciti Zvonimira s prijestolja. Na taj način je Zvonimir, nakon primanja papinske krune 1075. godine, zbog upletanja u poslove velikih političkih igrača onog vremena gotovo stalno ratovao. Zajedno s glavnim papinim saveznikom normanskim vojvodom Robertom Guiscardom, koji je vladao južnom Italijom i Sicilijom, pobijedio je 1081. godine mornaricu Bizantskog Carstva kod grčkog otoka Krfa.

Povijesna znanost nije razjasnila okolnosti Zvonimirove smrti, a maštu i dalje potpiruje legendarna verzija o nasilnoj smrti 20. travnja 1089. godine u Kosovu kod Knina. Navodno je Zvonimir organizirao narodni sabor na Kosovu, jer je papa Urban II. od njega tražio da ide u križarski rat u Svetu zemlju za oslobođenje Jeruzalema i Svetog groba od nevjernika. Kad su čuli prijedlog da idu ratovati protiv muslimana u Svetu zemlju, prema legendi, plemići su Zvonimira naprosto sasjekli mačevima. Legenda je sačuvana u glasovitom Ljetopisu popa Dukljanina, koji je u izvorniku pisan u prvoj polovini 12. stoljeća, ali ima veliki broj verzija i jedan je od najviše osporavanih izvora za srednjovjekovnu hrvatsku povijest. Posebno sporna je 1089. godinu kao godina navodnog Zvonimirovog ubojstva. Papa Urban II. pokrenuo je Prvi križarski rat puno kasnije - čuvenim govorom na kraju crkvenog sabora u francuskom gradu Clermontu, 27. studenoga 1095. godine.

UPORNO SLAVIMO IZMIŠLJENE, ISPOLITIZIRANE DATUME

I tako u Hrvatskoj po običaju slavimo izmišljene političke datume, a prave zaboravljamo. Uzmimo na primjer jedan dan koji slavimo - 22. lipnja, Dan antifašističke borbe. Što on točno predstavlja? Trebao bi biti uspomena na sisački partizanski odred, ali taj datum pun je povijesnih kontroverzi. Prije svega, Drugi svjetski rat u Europi počeo je puno ranije 1. rujna 1939. godine napadom nacističke Njemačke na suverenu Poljsku, što je bio dio dogovora sa Sovjetskim Savezom koji je Poljsku napao šesnaest dana kasnije. U napadu na Poljsku s Nijemcima je sudjelovala slovačka vojska iz marionetske, o Hitleru ovisne slovačke države. Prema tome, Drugi svjetski rat u Europi zajedno su počeli nacistička Njemačka, Sovjetski savez i Slovačka napadom na Poljsku. Nakon toga je taj navodno antifašistički SSSR napao i pokušao osvojiti dijelove Finske, pa je osvojio suverene pribaltičke zemlje Estoniju, Letoniju i Litvu te dijelove Rumunjske. Poljska vojska praktički je poražena početkom listopada 1939. godine, ali nikad nije potpisala kapitulaciju. Gotovo odmah nakon poraza poljske vojske organiziran je pokret otpora u Poljskoj koji je bio prvi, najbrojniji i najbolje organiziran u Europi. Što su čekali jugoslavenski komunisti sve to vrijeme? Naredbu iz Moskve, odnosno napad nacističke Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. godine. I baš taj dan mi slavimo kad Dan antifašističke borbe, umjesto da kao Dan borbe protiv fašizma, kao i ostatak Europe, slavimo 9. svibnja, dan kad je Njemačka bezuvjetno kapitulirala u Drugom svjetskom ratu.

Sve je to rezultat načina na koji se povijest Drugog svjetskog rata i poraća predaje na našim sveučilištima. Rijetki su oni koji studentima objašnjavaju da su komunističke partije tadašnje Europe bile puki sateliti Moskve, koje nisu provodile nikakve nacionalne politike nego, preko nadnacionalnog tijela Kominterne, služile imperijalnim ciljevima Sovjetskog Saveza. Komunistička partija Jugoslavije nije po tome bila nikakva iznimka.

Pa onda uzmimo daleko najvažniji hrvatski povijesni datum koji uopće ne slavimo – 25. lipnja, dan proglašenja hrvatske nezavisnosti. ”Rođena je država Hrvatska! Neka joj je dug i sretan život.” Tako je nakon izglasavanja Ustavne odluke o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske u Saboru, uzviknuo tadašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan. Mi smo valjda jedina država koja ne slavi svoj najveći datum.  Zamislimo samo da Sjedinjene Američke Države ne slave 4. srpnja 1776. godine, dan kad je u Philadelphiji američki Kontinentalni kongres izglasao Deklaraciju nezavisnosti, nego neki datum koji je onako nasumice izabrao George Washington?

Na kraju se ne možemo oteti dojmu da ne bismo mi bili Hrvati kad ne bismo uživali u vlastitoj gluposti. Dakle, kad ćemo kao državni praznik konačno početi slaviti 8. listopada, dan krunjenja kralja Zvonimira?

Dan kad smo konačno i definitivno otišli na Zapad.