HOĆEMO LI OSTATI ENKLAVA PLASTENIKA?

”Grad Makarska je donio odluku prema kojoj su od 1. siječnja dozvoljene samo tende uz pročelja stare gradske jezgre te dvostrešne slobodnostojeće tende na terasama kafića. Moraju biti jednobojne, a boju tendi, kao i suncobrana, propisuje dizajnersko rješenje. Ugostitelji u Makarskoj stoga su krenuli s uklanjanjem ograđenih nadstrešnica u gradskoj jezgri. Ugostiteljske terase mogu biti samo otvorenog tipa. Svi plastični ili stakleni bočni dijelovi moraju biti uklonjeni. Time je nakon 30 godina došao kraj tzv. plastenicima u Makarskoj.” Taj tekst objavljen je nedavno na internetskom portalu Index, koji je prenio prilog Hrvatske televizije iz Makarske. Ne možemo baš reći (da se ne naljute Makarani) da se Makarska može usporediti sa Šibenikom, a opet Makarani javno podržavaju potez gradskih vlasti koje želi uvesti reda na terasama ugostiteljskih objekata na obali. Zapravo to i nisu terase već dijelovi javnih gradskih površina.

Obično se kaže da kad pokušavamo pronaći odgovore na neki problem, moramo znati postaviti prava pitanja. Kad govorimo o plastenicima, kojima se zatvaraju štekati ugostiteljskih objekata na obali, možemo postaviti dva ključna pitanja. Prvo je ono estetsko i kulturološko koje bi nas trebalo najviše zanimati, a glasi: ”Želimo li doživjeti autentičnu šibensku obalu?” Drugo pitanje nije tako očigledno i ono zadire u ustavna prava i slobode građana: ”Koji je razlog da štekati ugostiteljskih objekata na šibenskoj obali imaju plastenike, a ostali ih ne mogu imati?”

Nakon ovih pitanja, sve ostalo što bismo pitali bilo bi posve nebitno. Pretpostavljam da bi na prvo pitanje većina građana odgovorila da želi doživjeti autentičnu šibensku obalu, Drugo pitanje već je malo problematičnije, jer bi nas jedan od mogućih odgovora lako mogao odvesti do stava da bi svi ugostiteljski objekti u Šibeniku, bez obzira gdje se nalaze, trebali imati štekate zatvorene u plastenike.

SEMAFOR U SPLITU KAO PUTOKAZ 

”Tijekom današnjeg dana uklonjen je podest poznatog splitskog kafića Semafor u staroj gradskoj jezgri. Štekat legendarnog kafića, otvoren početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uklonjen je prije nešto manje od mjesec dana, a dans je 'nestao' i podest.” Ova vijest objavljena je u medijima početkom ljeta 2022. godine. Kafić Semafor kultni je splitski ugostiteljski objekt, smješten na i unutar nekadašnjeg gradskog obrambenog bedema iz druge polovine 17. stoljeća. Štekat kafića s plastenikom gotovo pedeset godina zaklanjao je pogled na ostatke splitskih bedema, pa ih sada građani i turisti prvi put na tom dijelu grada mogu doživjeti. Vlasnik kafića Semafor, koji je desetljećima bio ugostiteljska institucija grada Splita, sam je uklonio štekat i plastenik. Pa kad je već vlasnik splitskog kafića Semafor mogao ukloniti plastenik, mogli bismo se zapitati zašto bi ostali bili u drugačijem položaju? Stoga je sad pravi trenutak da se vratimo onom drugom pitanju o ustavnim pravima. Zadire li se ovom drastičnom mjerom uklanjanja u nečija ustavna prava? Je li uklanjanje mjera koja je po ustavnim načelima razmjerna onome što se želi postići, a to je nesmetani pogled na povijesnu jezgru? Odgovor je da nisu povrijeđena ničija ustavna prava, zato što vlasnici ugostiteljskih objekata ne gube pravo na štekat i zaradu već je ostvaruju na drugačiji način i u drugačijim uvjetima. Na primjer, postavljajući suncobrane za zaštitu od sunca ljeti. Nikako ne treba gubiti iz vida da vlasnici ugostiteljskih objekata tu zaradu ostvaruju na javnoj površini koja nije u njihovom vlasništvu, nego u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, grada ili općine. Koje imaju pravo propisati uvjete pod kojima javne površine daju u zakup, poštujući osnovne ustavne norme kako nitko gospodarski ne bi bio u neravnopravnom položaju.

KAO DA SMO ZABORAVILI ŠTO JE TO REŽIM KORIŠTENJA

Kad sam prošlog proljeća posjetio predivni talijanski grad Mantovu, još jednom sam se uvjerio kako u Italiji funkcionira takozvani režim korištenja javnog prostora. Odsjeo sam u hotelu u strogom centru povijesne jezgre Mantove, s pogledom na glavni gradski trg pod nazivom ”Piazza Sordello” na kojoj je i čudesni dvorac obitelji Gonzaga. Štekati ugostiteljskih objekata preko noći se uklanjanju s trga Sordello, kao i iz glavne gradske ulice pod nazivom ”Via Broletto” koja spaja taj trg s drugim velikim trgom u centru Mantove. I ne samo to, nego se smeće u Mantovi kupi između šest i sedam sati ujutro, a dostavu u brojne ugostiteljske objekte i dućane nisam ni uspio primijetiti koliko je dobro organizirana. Štoviše, u subotu ujutro su u centru Mantove imali tradicionalni lokalni sajam, pa sam pomislio da sam izabrao krive dane za posjet. Međutim, sve je bilo besprijekorno organizirano, a štandovi su bili pokupljeni do 13 sati istog dana. Sve to zajedno zove se režim korištenja.

Umjesto režima korištenja, za razliku od povijesnih talijanskih gradova, šibenski trgovi i ulice zauzeti su štekatima ugostiteljskih objekata, koji zaklanjaju pogled na graditeljsku baštinu Šibenika veći dio godine. Smeće se do prije nekoliko godina kupilo u svako doba dana i noći, a o dostavnim vozilima da ne govorimo. Je li konačno vrijeme za sveobuhvatni režim korištenja koji će biti jasno istaknut na prometnim znakovima? Naravno da jeste. Dio toga postoji već i sada, ali se očito nitko ne pridržava.

Tako je i s plastenicima štekata ugostiteljskih objekata na šibenskoj obali. Oni su potpuna suprotnost onome što zovemo režimom korištenja javnih površina u interesu svih građana, koji bi trebali imati jednako pravo na doživljaj svog grada. Možda bi umjesto toga da korištenje javnih gradskih površina bude dijelom postojeće Odluke o komunalnom redu, jednog dana trebalo donijeti posebnu gradsku odluku koja bi se jednostavno zvala ”Režim korištenja javnih gradskih površina”.

Jer ne bi bilo dobro da, poput Biograda, ostanemo posljednja enklava plastenika na obali.