O ŠIBENSKIM GRADSKIM BEDEMIMA BRINULA SE I KRALJICA

Međutim, jedan materijalni dokaz starih šibenskih obrambenih bedema iz druge polovine 14. stoljeća nam je ostao, samo smo mi na njega zaboravili. To je ni manje ni više nego kraljevski grb hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. iz dinastije napuljskih Anžuvinaca. Danas se nalazi na prilično zabačenom i neuglednom mjestu, u dvorištu samostana sv. Frane. Grb kralja Ludovika I. Anžuvinca posljednji je opipljivi dokaz da su šibenski obrambeni bedemi uvelike obnavljani poslije napada Venecije 1378. godine kad je Šibenik spaljen. Nakon tog katastrofalnog događaja, kad su od mletačke vojske Šibenčani spas potražili u tvrđavi sv. Mihovila, Ludovikova žena kraljica Elizabeta 1381. godine oprostila je dug gradu pod uvjetom da se taj novac uloži u temeljitu obnovu obrambenih bedema. Štoviše, čini se da je na mnogo mjesta, a osobito prema morskoj strani, trebalo gradske bedeme ponovno sagraditi. Venecijanska flota je te 1378. godine napala grad s mora i - po svoj prilici - potpuno razorila bedeme s morske strane. Godinu dana nakon što je im je kraljica Elizabeta oprostila dug, Šibenčani su imenovali tročlano povjerenstvo koje je trebalo upravljati obnovom gradskih zidina.

DA NIJE DINKA ZAVOROVIĆA...

Kako znamo da je grb hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca, koji je sada u dvorištu samostana sv. Frane, stajao baš na gradskim zidinama? Ne bismo znali da nije preciznog opisa velikog šibenskog povjesničara i humaniste Dinka Zavorovića, koji u svom glavnom djelu pod naslovom ”Rasprava o šibenskoj povijesti” o tome piše ovako: ”Na više mjesta na šibenskim zidinama vidi se grb kralja Ludovika u živoj stijeni, posebno iznad Morskih vrata koja su istočno od Kneževe palače.” Dinko Zavorović svoju knjigu objavio je 1597. godine, ali se sačuvao samo prvi dio u kojem opisuje događaje do trenutka kad se 1412. godine Šibenik predao Veneciji. Nije poznato je li Zavorović ikad napisao drugi dio knjige. U međuvremenu je zbog protumletačkih stavova protjeran s teritorija Venecije, pa se preselio u Madžarsku na teritorij Habsburškog Kraljevstva.

Dinko Zavorović izuzetno nam je važan povijesni izvor za najstariji period postojanja Šibenika i prvog ustroja komunalne vlasti jer je većina drugih spisa izgubljena, ili otuđena negdje u Italiju. Bio je šibenski plemić i član plemićkog Velikog vijeća, tako da su mu bili poznati zapisnici sastanaka i drugi dokumenti Velikog vijeća.

U Dalmaciji se nije sačuvalo puno materijalnih ostataka koji svjedoče o vladavini hrvatsko-ugarskih kraljeva jer je njihova znamenja Venecija sustavno uklanjala, što je razumljivo - hrvatsko-ugarsko kraljevstvo u kopnenom dijelu Dalmacije bilo je, do pojave Osmanlija, glavni neprijatelj Venecije. Najpoznatiji predmet na kojem se sačuvalo znakovlje hrvatsko-ugarskih kraljeva iz dinastije Anžuvinaca čuvena je zadarska škrinja sv. Šimuna, koja se nalazi na glavnom oltaru istoimene crkve u Zadru. Škrinju je dala izraditi ranije spomenuta kraljica Elizabeta, žena kralja Ludovika. Siguran sam da je - nakon škrinje sv. Šimuna - šibenski grb kralja Ludovika u dvorištu samostana sv. Frane najvažniji ostatak vladavine te važne srednjoeuropske i mediteranske dinastije.

Na ovom malom primjeru vidimo koliko površnosti ima u medijskoj prezentaciji šibenske povijesti. Kao da ostataka iz ranih razdoblja srednjeg vijeka u Šibeniku imamo napretek. Kao da svjedočanstava vladavine hrvatsko-ugarskih kraljeva po Šibeniku ima stotine.

Ovo je jedino, ali i na njega smo uspjeli zaboraviti.