Ceste kao simbol francuskih osvajanja u Europi

Nije slučajno vrijeme Francuske revolucije i Napoleonskih ratova krajem 18. i početkom 19. stoljeća prijelomni trenutak mnogih europskih zemalja. Ta turbulentna zbivanja rodit će novi europski poredak zasnovan na moći industrijske proizvodnje, a osnovna pretpostavka za industrijski napredak neke države je dobra prometna povezanost.

Prije svega cestovna, jer pomorska nikad nije bila u pitanju. Danas zvuči nevjerojatno, ali prva i jedina ozbiljna, planirana izgradnja cesta na prostoru Dalmacije prije 19. stoljeća dogodila se u doba Rimljana u prvom stoljeću poslije Krista. I bila je naravno povezana s ekspanzijom rimske vojske na istočnoj obali Jadrana i podunavlju.

Nakon toga ni milimetar cesta stoljećima nije izgrađen u Dalmaciji, korištene su postojeće rimske. Sve dok nakon pada Venecije 1797. godine austrijska monarhija nije preuzela Dalmaciju. Tada na scenu stupa inženjer Franjo Zavorović koji najprije gradi manji cestovni pravac od rijeke Zrmanje prema Kninu i Radučiću koji je u sljedećih nekoliko godina produžen do Zadra, tadašnjeg centra Dalmacije. Odmah nakon toga Zavorović gradi cestu od Knina do Šibenika.

Kad su Francuzi preuzeli Dalmaciju 1805. godine, intenzivno je nastavljen program gradnje cesta koje su prije svega trebale biti u funkciji lakšeg prebacivanja Napoleonove tzv. Velike armije na bojišta u središnjoj i istočnoj Europi. Francuska nije mogla parirati svom glavnom protivniku Velikoj Britaniji na moru, pa je Napoleon naredio tzv. kontinentalnu blokadu i ubrzanu gradnju cesta. Za nekoliko godina sagrađena je velika mediteranska ceste od Knina, preko Kijeva, Vrlike i Cetine prema Sinju, Vrgorcu i konačno Kuli Norinskoj.

To je bio dio tzv. Napoleonove ceste koja je trebala ići od Ljubljane preko Dubrovnika do Kotora. Zatim je sagrađena tzv. primorska cesta od Skradina preko Šibenika i Boraje za Trogir, Solin i Split. Sagrađene su i dvije manje ceste: cesta Solin – Klis – Dicmo i cesta Split – Sinj, koja je imala spoj na glavnu mediteransku cestu. U svim tim građevinskim pothvatima kao glavni inženjer sudjelovao je Franjo Zavorović. Osim cesta koje su najviše služile vojsci, Zavorović je gradio i ceste na nekim otocima kao što je otok Krk gdje je sagradio ukupno pet cesta.

Zavorovići – poznata šibenska plemićka obitelj

Franjo Zavorović posljednji je povijesno poznati pripadnik šibenske plemićke porodice Zavorovića, rođen 1749. godine u Veneciji. Najpoznatiji od Zavorovića bio je šibenski povjesničar Dinko koji je 1597. godine objavio prvo povijesno djelo o Šibeniku pod nazivom 'Rasprava o šibenskoj povijesti'. Dinko Zavorović bio je oženjen Klarom Vrančić, sestrom glasovitog Fausta Vrančića.

Natpis koji spominje Zavoroviće i povjesničara Dinka nalazi se na mjestu njihove nekadašnje kuće preko puta crkve sv. Duha, u povijesnoj jezgri Šibenika. Natpis je postavila Dinkova baka Nikolota Zavorović koja je potjecala iz trogirske plemićke porodice Štafilića. To je jedini javni natpis u Šibeniku iz doba Venecije koji spominje neku povijesno poznatu osobu i omogućava nam da razriješimo komplicirane obiteljske veze šibenskih plemića.

Njihov nasljednik i graditelj cesta, Franjo Zavorović školovao se za građevinskog inženjera još u doba Venecije. Već tada je kao inženjerski satnik bio generalni direktor javnih radova, premda za vrijeme mletačke uprave Dalmacijom javnih radova gotovo da i nije bilo. Tu funkciju nastavio je obnašati i krajem 18. i početkom 19. stoljeća u doba austrijske i francuske vlasti u Dalmaciji. Njegov zadatak nije bio samo gradnja cesta nego svi drugi javni radovi, kao što su regulacija rijeka i radovi na velikim javnim zgradama.

Radno mjesto bilo mu je u Zadru, koji je od vladavine Venecije bio upravni i administrativni centar Dalmacije. Franjo Zavorović je 1787. godine, dok je još bila mletačka vlast, izradio detaljnu topografsku kartu Dalmacije. U državnoj službi je umirovljen 1818. godine, a pred kraj života 1821. godine u Veneciji je objavio knjigu pod naslovom 'Memoria statistica sulla Dalmazia'. U knjizi ukratko opisuje osnovne geografske, prometne, ekonomske i sociološke karakteristike Dalmacije s posebnim osvrtom na svoju ulogu u javnim radovima, posebno na gradnji cesta. Umro je sljedeće 1822. godine godine, ali do danas nije poznato gdje je umro, u Veneciji ili u Zadru.

Ceste koje život znače

Naravno, nisu sve ceste bile u potpunosti izgrađene, jer je to za period od nekoliko godina francuske vlasti bio preambiciozan poduhvat. Nije bila dovršena ni najveća od njih mediteranska cesta, gradnja koje je zastala kod Vrgorca. U doba vladavine Francuza ceste je gradila vojska, ali su francuske vlasti u Dalmaciji prisiljavale i lokalno stanovništvo na gradnju cesta i samo ponekad uz simboličnu novčanu naknadu.

Napoleon je 1804. godine organizirao poseban inženjerski korpus unutar vojske za gradnju mostova i prometnica. Nakon što bi neka cesta bila dovršena bio bi postavljen počasni spomenik. Sačuvao se samo jedan (danas u Muzeju grada Šibenika) koji najvjerojatnije slavi dovršetak ceste Šibenik – Trogir 1807. godine.

Od 1810. godine mijenja se sustav i Dalmacija postaje dio francuskih Ilirskih pokrajina u kojoj su se našle hrvatske i slovenske zemlje. Francuska vojska prestaje graditi ceste i počinje graditi fortifikacije. Državna sredstva za gradnju cesta često su bila nedostatna, pa od tog vremena cestogradnja u Dalmaciji pomalo staje i pretvara se tek u stine intervencije na postojećim trasama.

Novi zamah cestogradnja će dobiti nakon pada Napoleona i uspostavom tzv. Druge austrijske uprave u Dalmaciji. Međutim, kratki period francuske uprave u Dalmaciji označio je raskid sa zatvorenom i prometno izoliranom Dalmacijom u odnosu na njeno kopneno zaleđe. Koridori koji su tada izgrađeni uglavnom se koriste i danas, i još uvijek predstavljaju glavne prometne pravce. Cestama su tada prvi put povezani svi gradovi istočne jadranske obale, koji su prije toga međusobno komunicirali samo morem.

Suvremeni život u Hrvatskoj pa tako i u Dalmaciji nezamisliv je bez prometnih koridora, ali svi su oni utemeljeni prije više od stotinu godina, neki i prije više od dvije stotine godina. Zato moramo biti oprezni kad zazivamo neka prošla vremena jer se brzo ispostavi da to nisu ona na koja mislimo. O gradnji francuskih cesta u Dalmaciji u Zagrebu je 2019. godine organizirana izložba pod naslovom 'Napoleonova cesta u Dalmaciji. Doprinos francuske uprave u razvoju cestogradnje u Dalmaciji početkom 19. st.'. Nakon tako pompoznog naslova očekivali bi se veliki istraživački rezultati, ali ništa. Naše poznavanje francuske cestogradnje i općenito uprave u hrvatskim krajevima ostalo je uglavnom isto.

A doprinos glavnog protagoniste, Šibenčanina Franje Zavorovića, ostao je i dalje duboko zakopan u hrvatskim arhivima.