Popis župa i naselja Šibenske biskupije prvi je u glasilu Šibenske biskupije 'Folium Dioecesanum' objavio šibenski biskup Josip Antun Fosco sada već pradavne 1882. godine. Popis nije sačuvan u originalu iz 15. stoljeća, nego je poznat po prijepisima iz 16., 17. i 18. stoljeća. Ništa neobično jer je veliki broj važnih šibenskih povijesnih dokumenata poznat isključivo preko novijih prijepisa, zbog čega se znanstvenici oko njih stalno prepiru. Naročito kad su takvi prepisani dokumenti imali poslužiti za dokazivanje nekih teritorijalnih prava Šibenika u odnosu na susjedne dalmatinske komune.

Kad je biskup Fosco objavio popis, datirao ga je u godinu 1298. kad je utemeljena Šibenska biskupija. I uspješno promašio za oko 150 godina. Naime, neka naselja s popisa tada nisu ni bila dio šibenskog teritorija, pa tako ni Šibenske biskupije. Premda treba znati da se srednjovjekovni teritorij grada Šibenika i teritorij pod duhovnom vlašću šibenskog biskupa nisu poklapali, jer je dio na sjeveru i sjeverozapadu pripadao tadašnjoj Skradinskoj biskupiji. Foscovu zabludu dalje je proširio najveći amater među šibenskim povjesničarima don Krsto Stošić. Međutim, nije problem što je zabludu proširila osoba koja je u povijesti bila samouka, nego što su to dalje nekritički širili formalno obrazovani, uglavnom lokalni povjesničari. Greška je uočena i ispravljena tek u drugoj polovini 20. stoljeća. Frane Dujmović, nekadašnji ravnatelj Muzeja grada Šibenika, rođeni Zadranin od početka na službi u Šibeniku, popis je tada ispravno datirao u sredinu 15. stoljeća. Nije pomoglo, gluposti su se gomilale dalje kao na tekućoj vrpci. Pa tako kad otvorite internetske stranice brojnih naselja na prostoru naše županije, obvezno ćete pročitati rečenicu da se u povijesnim dokumentima spominju još 1298. godine. Najbolje se to vidi na primjeru Pirovca koji je dugo nosio svoje pravo povijesno ime Zlosela. U popisu župa i naselja Šibenske biskupije spominju se potpuno druga Zlosela, naselje iznad današnjeg Zatona. Bez obzira na sve to, na internetu ćete naći da se radi o Pirovcu i da se on prvi put spominje 1298. godine, što je očita neistina. Štoviše, Pirovac (Zlosela) tada uopće nije pripadao Šibenskoj već Skradinskoj biskupiji. Da stvar bude još i gora, 1998. godine u Murteru je održan znanstveni skup povodom 700. obljetnice prvog spomena murterske župe, koja je tobože spomenuta 1298. godine.  

A što je zapravo taj popis župa Šibenske biskupije i zašto je toliko važan? Služio je šibenskom biskupskom Kaptolu za samo naoko banalne stvari - pobiranje crkvene desetine i dokazivanje teritorijalne prostornosti tadašnje Šibenske biskupije. Popis je sadržavao naselja po pojedinim župama, zatim broj kuća i stanovnika te broj radno sposobnih muškaraca po pojedinim naseljima. Popis nam omogućava precizno rekonstruirati koja su naselja postojala i koliko je stanovnika sredinom 15. stoljeća živjelo na teritoriju tadašnje Šibenske biskupije, što je jedan od povijesno najvažnijih podataka koji za razdoblje srednjeg vijeka uopće imamo o Šibeniku i njegovim stanovnicima. Prema popisu na području Šibenske biskupije (bez samog centra grada Šibenika unutar bedema) sredinom 15. stoljeća živjelo je točno 10.217 stanovnika. Živjeli su u 78 naselja koja su činila 17 župa. Stanovništvo je bilo smješteno u ukupno 1302 kuće. Očekivano, najveća župa bila je Donje Polje s 965 stanovnika u 11 naselja. Mnoga od tih naselja pod nazivima Bahće, Prodolje, Ogorilica u Donjem Polju danas više ne postoje, ali su zabilježena u povijesnim dokumentima kao što je ovaj popis. Velike župe su i Konjevrate s 888 stanovnika smještenih u 8 naselja te Sitnica, Grebaštica i Prhovo s preko 800 stanovnika. Šibenska župa s uvjerljivo najmanje stanovnika bila je tzv. Župa izvan gradskih zidina sa svega 130 stanovnika. Toj župi pripadali su Šibenčani naseljeni u vrtovima oko grada i oni naseljeni oko crkve sv. Elizabete u Crnici.

Nisu svi stanovnici šibenskih župa i naselja bili smješteni u kućama. U selu Planjani u župi Žitnić nalazilo se 30 šatora u kojima su bili smješteni nomadski Vlasi. Dakle, na samom sjevernom rubu šibenskog teritorija već u to vrijeme sredine 15. stoljeća obitavali su Vlasi. Dok susjedno naselje Sedramić uopće nije bilo naseljeno. Nekih danas značajnih naselja kao što su Prvić, Vodice i Zaton uopće nema u popisu, jer ona sredinom 15. stoljeća još nisu ni postojala.

Začudo, kolikogod je popis župa i naselja Šibenske biskupije bio važni povijesni dokument za grad Šibenik, s njim se detaljnije sve do nedavno nitko nije bavio. Tek prošle 2020. godine napisan je ozbiljan znanstveni rad o toj temi u časopisu koji tiska Odjel za povijest, Sveučilišta u Zadru. Napisao ga je, po mom mišljenju, naš ponajbolji poznavatelj društvenih struktura nekadašnje mletačke Dalmacije kasnog srednjeg i ranog novog vijeka doktor znanosti Kristijan Juran, izvanredni profesor povijesti na istom tom Odjelu za povijest. Rad je napisan dvojezično na hrvatskom i engleskom jeziku, što je za promociju povijesti Šibenika na međunarodnoj znanstvenoj razini izuzetno važno. Juran je u svom znanstvenom radu o popisu župa i naselja Šibenske biskupije vrlo vješto razbio sve zablude povezane s popisom koje su se vremenom nagomilale.

Pitanje je hoće li to pomoći jer, kao što se vidi na primjeru promocije čuvene budalaštine o tome da je Šibenik prvi hrvatski samorodni grad, moć višekratno ponovljene neistine je čudesna.